PIŠE ANTUN MARAČIĆ

Moja druženja s Kožarićem: Obilazili smo periferijske krčme i uživali u prizorima u neglamuroznim dijelovima Zagreba

Antun Maračić je bio inicijator odnosno kustos barem 15-ak izložbi Ivana Kožarića
Antun Maračić
 Tomislav Kristo/Cropix

S Kožarićem sam se intenzivno družio i surađivao od kraja 80-ih, naovamo. Prva naša zajednička akcija bila je izložba koju sam mu priredio u mojem iznajmljenom stanu, u hodniku promoviranom u galeriju, s naoko misteriozno šifriranim nazivom (AM-M14 F-Zg), koji nije bio ništa drugo nego kratica mojeg imena i adrese na kojoj se "galerija" nalazila. Izložio sam njegove crteže dripinge iz serije "Šok", nakon što sam ga vidio u nekoj TV emisiji kako ih proizvodi jednokratnom, polukomičnom gestom, izbacivanjem sadržaja bočice tuša na okomito postavljen papir na štafelaju. Svidjela mi se ta gesta, koja je bila toliko drsko jednostavna te istodobno benigno ironična, na patos gestualnog slikarstva na "život i smrt".

To je bio, dakle, prvi naš radni susret, a uslijedili su mnogi drugi. Bio sam inicijator i(li) kustos barem 15-ak njegovih izložbi, između ostalog i velikih zahvata, kakav je, primjerice, izložba "Atelijer Kožarić", postavljena 1993. u Galeriji Zvonimir u Zagrebu.

No ono bitno, bilo je naše prijateljsko druženje, koje je prožimalo i sva naša radna poduzeća. Poduzimali smo mnoge šetnje, obilazili periferijske kafiće i krčme, uživali u prizorima i senzacijama koje smo u neglamuroznim dijelovima grada pronalazili. Zapažali smo slične zanimljivosti okoliša, arhitekture i ljudskih likova, interijera prostora u kojima bismo se zaticali, jednako kao i zvukova svih tih mjesta.

image
Ivan Kožarić
Neja Markicevic/Cropix

Iz takvih flanerskih epizoda proizašli su i neki zajednički radovi. Primjerice, rad iz 1994., akcija zamjene našeg standardnog izgleda, dogovoren je u jednom kafiću nakon što se tužio da mu je počeo štekati aparat za brijanje, a nije mu se dalo ići popravljati ga. Rekao sam mu neka pusti bradu, a ja ću se zauzvrat obrijati. Napravili smo i "ugovor" na listiću iz konobarskog notesa, kojim smo se obvezali na rečena postupanja.

I putovali smo zajedno u raznim prilikama, na izlete u bližu okolicu, u Istru, na otoke, u Dubrovnik, u inozemstvo; u povodu tuđih i njegovih te naših zajedničkih izložbi.

Iz tih putovanja znali su se nenadano dogoditi veći projekti, primjerice, izložba Josepha Beuysa koja se začela prilikom jednog puta u Milano, a koji je upravo Kožarić inicirao. I sama izložba, ponuđena tom prilikom od Beuysove prijateljice i mecene Barunice de Domizio Durini, dogodila se zahvaljujući Kožinoj podršci i bodrenju, 1997. u Galeriji Zvonimir, koju sam tada vodio, a gdje se dogodio i spomenuti Atelijer Kožarić nekoliko godina ranije. Kožarić je, dakle, zaslužan, ne samo za izložbu, već i za činjenicu da su ti Beuysovi radovi, otkupljeni od MSU-a, ostali u Zagrebu.

Bio je, ne samo veliki umjetnik, nego i sjajan prijatelj, dobar duh koji je zračio zdravu energiju. Snaga tog duha, uvjeren sam, prožimat će ovaj prostor i nakon njegova odlaska.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2020 16:00