Oliver Ressler bavi se u svojem umjetničkom radu ponajviše temom klimatskih promjena i kako one utječu na nas. Ressler je "vruće" ime na međunarodnoj art sceni. Njegova se izložba "Barikadiranje ledenih ploča" može pogledati u Zagrebu u Muzeju suvremene umjetnosti. Pristup temi, a klimatskim se promjenama bavi još od 1994. godine, čita se kroz dvije točke, kroz sadašnjost i budućnost. U današnjem dobu, ovaj je umjetnik boravio na otoku Nauru na Pacifiku, na protestima u Madridu, Nantesu i Kölnu, da nabrojimo samo neke, svjedočio ubojstvima novinara, tajnim transakcijama u Švicarskoj, vađenju nafte u Norveškoj, te ozbiljnim kršenjima ljudskih prava diljem zemlje. Budućnost, pak, zamišlja bez osobnih automobila, odnosno, dostupnih samo onima koji imaju valjan razlog za njih, i bez konzumacije mesa. Snimao je dronom pojedine lokacije u Austriji, poput mesnice ili aerodroma, a potom zamišljao kako će one izgledati 2050. Nešto između utopije i optimizma.
Na izložbi se tako može pogledati film"Anubumin" u trajanju od osamnaest minuta a nastao u suradnji s umjetnicom Zanny Begg. Snimaju na Nauru, sićušnom otoku na Pacifiku koji broji deset tisuća duša. Tema je sljedeća: kao odgovor na kritike o jako lošem stanju ljudskih prava u prihvatnom centru za izbjeglice, Nauru je strogo ograničio pristup otoku. Ovaj umjetnik i spomenuta Zanny Beg razgovaraju s četvero zviždača. Ressler se bavi i protestima održanima u Madridu čija su tema bile klimatske promjene. Jedna je od tema i trenutak u kojemu je u ograđeni prostor Venecijanskog filmskog festivala upalo je 200 aktivista i devet sati okupiralo crveni tepih.Snimao je potom, a to je tema sljedećeg rada, dvjestotinjak ljudi koji su živjeli u Hambaškoj šumi, staroj dvanaest tisuća godina, pokraj Kölna u Njemačkoj. Ovi su ljudi željeli spriječiti njezino planirano uništenje putem čiste sječe.
Ressler je, potom, snimio i film o akciji Ende Gelände (Kraj puta) koji se bavi građanskim neposluhom u poljima lignita u Lužici (blizu Berlina). U površinski kop rudnika, naime, upalo je mnoštvo aktivista, blokirajući tovarište i željezničku vezu s elektranom koju pokreće ugljen. Blokade su poremetile dostavu ugljena i prisilile vlasnika da zatvori elektranu. Film o ZAD-u, bavi se široko poznatim, najvećim autonomnim teritorijem u Europi koji se nalazi u blizini Nantesa u Francuskoj. ZAD (zona za obranu) nastao je iz borbe protiv novog aerodroma. Godine 2012. više od 40 000 ljudi žestoko se oduprlo pokušaju francuske države da izbaci stanovnike zone. Danas 250 ljudi iz šezdeset kolektiva trajno nastanjuju ZAD i zauzimaju močvare, polja i šume. Na ovoj lokaciji ljudi sami organiziraju pekarnice, radionice, pivnicu, vrtove s medicinskim biljem, imaju i novine koje izdaju na tjednoj bazi, te knjižnicu. Službeno ih je prije tri godine priznao i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Kako dolazi na sve te pokrete, pitam ga dok obilazimo izložbu: "Kako sam aktivan protagonist ove scene, pozivaju me preko društvenih mreža, mnogi su događaji i javno objavljeni. Primjerice, uz Venecijansku je Mostru objavljeno da će se dogoditi protest u 5. No, pokrenuli su ga u 5 ujutro". U većini video radova, govori mi, gledamo i na izložbi "neki od vodećih aktivista objašnjavaju svoje radove". Je li ZAD, koji nije pod državom utopija, nastavljamo? "Ovisi kako gledate utopiju, Block je govorio o konkretnoj utopiji, koja nije fikcionalna, već ona koju možete stvoriti". Kad je počinjao, manje su se ovom temom bavili, devedesetih. Danas je višestruko prisutna u umjetnosti.
To je, dakle, jedan dio izložbe koji se bavi sadašnjim trenutkom. Na izložbi su i radovi koji se bave budućnosti, kroz realnost društvene krize. Umjetnik, naime, izlaže seriju fotografija "Povratimo obilje". Uz pomoć drona, kako se navodi uz izložbu, fotografira infrastrukturu ovisna o fosilnim gorivima diljem Štajerske. Lokacije koje snima su: aerodrom u Grazu, klaonica/pogon za pakiranje mesa Marcher, plinska/termalna elektrana u Mellachu, automobilski pogoni Magna Steyr, raskrižje autoputa Bruck an der Mur i postrojenje za skijaške skokove u Kulmu. Serija pokušava zamisliti situaciju u kojoj su globalne temperature nastavile rasti i shodno tome došlo je do umnožavanja katastrofa. "Izabrao sam temeljnu infrastrukturu koja je u direktnom odnosu sa sagorijevanjem fosilnih goriva. No, i dalje će se temperatura podizati jer je već mnogo toga u zraku". Kapitalizam, ako sam dobro iščitala radove, ne postoji 2050. godine: "Ako želimo preživjeti, da, kapitalizma više nema".
Situacija koju zamišlja je sljedeća: u odsutnosti tehnički održivog ugljično neutralnog oblika avijacije, aerodrom u Grazu (uz većinu drugih regionalnih aerodroma) morao je 2050. prestati s radom. Letovi unutar Europe u ovom su trenutku iznimka, rijetkost. Međunarodni letovi dostupni su samo iz velikih gradova, gdje su strogo regulirani i brojčano ograničeni. Kao dio financiranog programa, klimatski izbjeglice transformirali su aerodrom u Grazu u životne prostore, pri čemu su uklonili parkirališta i asfaltne piste. Rekultivirana je zemlja, uvezeno je plodno tlo kako bi se proces donekle ubrzao, pa ljudi ovdje mogu uzgajati voće i povrće u vlastitoj organizaciji, dok se višak proizvoda prodaje na gradskim tržnicama. Sade se divlja i domaća stabla voća jer su otpornija od ostalih, bolje podnose povišene temperature i vremenske ekstreme. Među lokalnim su vrstama glog, šljiva, zeleni ringlo, mukinja, kesten i divlja trešnja, no uspijevaju i vrste iz toplijih regija, poput smokve i duda. "Lokalni su aerodromi van upotrebe diljem svijeta, možda i u Zagrebu" pojašnjava.
Druga je tema klaonica Marcher, Naime, kako zamišlja ovaj umjetnik, sve su velike klaonice diljem države zatvorene 2050. na osnovi toga što prehrana bazirana na mesu proizvodi mnogo veće emisije ugljika od vegetarijanske ili veganske alternative. Malena količina mesa koja se još proizvodi dolazi od životinja koje žive u uvjetima koji su prikladni za njihovu vrstu na malim organskim farmama. Meso se smatra iznimno rijetkim proizvodom. Nekoliko puta godišnje konzumiraju ga oni koji se još uvijek ne mogu naviknuti na prehranu koja ga potpuno isključuje. Zgrada u kojoj su se nekad nalazile klaonica i pogon za pakiranje mesa sad je prenamijenjena. Sada se na tom mjestu rastavljaju kućanski uređaji, poput hladnjaka, pećnica, strojeva za pranje rublja i zamrzivača, kada im istekne rok trajanja, a sve se komponente i materijali recikliraju. Sav međunarodni izvoz otpada i otpadnih materijala strogo je zabranjen. Uređaji se donose na lokaciju na ugljično učinkovit način s pomoću teretnog vlaka. Na mjestu na koje su nekoć deseci tisuća stoke dovoženi kamionima na klanje sada se nalazi samo šačica životinja koje pasu travu posađenu oko zgrade. Industrijska proizvodnja mlijeka također je obustavljena zbog ekoloških razloga, konzumacija mliječnih proizvoda svedena je na minimum. Trava raste na krovu bivše klaonice gdje također rade solarni paneli.
Tema je, potom, i plinska i termalna elektrana u Mellachu, smještena u nekadašnjoj močvari gdje su se nekoć nalazili pritoci rijeke Mure. Najsnažnija elektrana u Austriji zatvorena je zbog emisija ugljika proisteklih iz sagorijevanja prirodnog plina. Odlučeno je da će okolna zemlja biti dekontaminirana i vraćena u stanje nalik onom od prije 250 godina. Ponovno sađenje aluvijalnih šuma ključno je za stvaranje staništa za životinjske i biljne vrste kojima prijeti izumiranje. Ovdje je pošumljavanje bilo usredotočeno na lokalna stabla otporna na vrućinu kao što su hrastovi, grabovi i vrbe. Kao posljedica vraćanja rijeke u njezino izvorno stanje, u regiji ostaje više vode nego što je nekoć bio slučaj, što koristi lokalnim farmama. Zatvorena elektrana i njezini dimnjaci, vidljivi izdaleka, ostavljeni su netaknuti. Kako navodi umjetnik: "Struktura je sada u potpunosti okružena drvećem i grmljem, kao podsjetnik budućim generacijama na destruktivnu silu iz doba fosilnog kapitalizma". Sve zajedno, rekla bih, jedan optimistični pogled na budućnost, nije distopija? "Da možete biti pesimistični, no poprilično je jasno u kojem se pravcu trebamo kretati".
U Resslerovoj viziji, dakle, meso se jede rijetko, avionom se vozi samo u iznimnim situacijama, a slično je i s automobilima: "vlasništvo privatnih automobila 2050. u najboljem je slučaju marginalni fenomen u gradovima, a u ruralnim područjima smanjeno je koliko je moguće. Posljedično je potreban samo minimalni proizvodni kapacitet za nova električna vozila. U najvećim se relativnim brojevima proizvode klimatski prilagođeni autobusi, minibusi, kombiji, traktori i građevinski strojevi. Principi su prema kojima se vode sve odluke povezane s proizvodnju: minimalno korištenje resursima, maksimalni životni ciklus proizvoda, jamstvo popravka i apsolutni minimum emisija ugljika. Putnički automobili sada se gotovo ne proizvode. Tvornica Magna Steyr u Grazu uglavnom je usmjerena na lokalno tržište i susjedne države otkako je svjetska trgovina svedena na goli minimum kako bi se smanjila količina ugljika koji se emitira u međunarodnom prijevozu". Automobila, dakle, više nema? "Ima ih, no u mnogo manjoj mjeri. Neće biti privatnog vlasništva automobila, osim u rijetkim situacijama, kada je primjerice netko bolestan".
Velik dio tvornice obnovljen je u postrojenje za recikliranje, preradu i ponovnu upotrebu otpadnih materijala za stvaranje novih proizvoda s dodanom vrijednošću (engleska je riječ za to upcycling). Milijuni starih automobila koji su sad izvan funkcije ovdje se rastavljaju u pojedinačne dijelove, dok se sirovine na lokaciji pripremaju za reciklažu. Povrće se uzgaja u staklenicima na krovovima, a na nekima je zasađena i trava. Svu potrebnu energiju osiguravaju vjetroturbine koje stoje između zgrada proizvodnog kompleksa.
Austrijski umjetnik nudi i model upravljanja: "Kontrolu nad kompleksom Magna Steyr sada dijele mnogi entiteti koji su manji od nekadašnje multinacionalne kompanije. Sve ih autonomno vode njihovi radnici. Bivši vlasnici izvlašteni su prema izvanrednim zakonima uvedenima zbog klimatske krize. Zaplijenjena imovina prijeko je potrebna za hitnu ekološku i društvenu rekonstrukciju i uplate za reparaciju globalnog juga".
Vlasništvo privatnih automobila iznimka je 2050. i da bi se posjedovalo vozilo, potrebno je dokazati valjani razlog, što se pokazuje i u sljedećem radu ovog umjetnika, a riječ je o raskrižju autoputa Bruck an der Mur: "Posljedice buke prometa i ispušnih plinova automobila na kvalitetu života lokalnog stanovništva bile su goleme. Uvećana mreža masovnog prometa sada rješava većinu individualnog prijevoza, dok bicikli, zahvaljujući nestanku automobila s cesta, pružaju sigurnu i privlačnu alternativu. Bicikli koji mogu nositi teret također se upotrebljavaju za razmjerno male transporte dobara. Čisti zrak koji se vratio s nestankom prijevoza osobnim vozilima potaknuo je mnoge ljude da veće udaljenosti prelaze pješke ili romobilom. Rudimentarno čudovište od betona i čelika djelomično je uništeno, a djelomično obnovljeno da bi ga upotrebljavali biciklisti i pješaci. Oporavljeno područje u međuvremenu je pošumljeno brezama, jasenima, grabovima, hrastovima i borovima. Sada je popularno lokalno odredište za rekreaciju. Bavi se i brdom za skijaške skokove u Kulmu, Tauplitz. Kako govori, tu sam dodao malo humora: "U 2050. više neće biti snijega, pa su bivša skijališta pretvorena u ljetovališta. I dalje se moramo zabavljati, ljudi smo, ne mašine".
Skijaška skakaonica na planini visokoj 1123 metra znanoj pod imenom Kulmkogel bila je jedno od najvećih postrojenja te vrste na svijetu. Razmontirana je kao posljedica nestanka snijega tijekom sve toplijih zima u Štajerskoj. Upotreba umjetnog snijega posve je zabranjena. Ljetna staza za sanjke za bob instalirana je u ogoljenom području ispod nekadašnje skijaške skakaonice. Budući da na ovoj nadmorskoj visini uopće nema snijega, staza se može upotrebljavati tijekom cijele godine. Klimatsko izvanredno stanje i dalje traje, no zabava, igra i uživanje u životu itekako su dopušteni.