Igor Zirojević, pedeset i neka mu je godina, ima već fotografskih utakmica za sobom, no za ciklus “Trilogija, Pula - Grad - Interval”, na kojemu radi posljednjih pet godina, bez ikakva se pretjerivanja može reći da je njegov životni projekt. Treći, završni dio ciklusa, promovirat će se monografijom 5. prosinca na pulskom Sajmu knjiga. Tema 25. sajma, Gradovi u tijeku, poklopila se sa završetkom njegove trilogije, pa se taman uklopila u priču.
Prva dva ciklusa imali smo prilike vidjeti na pojedinačnim izložbama. A za vikend je u Galeriji Sveta Srca u Puli, jednom od najzanimljivijih prostora za suvremenu umjetnost, otvorena izložba na kojoj prvi put sva tri ciklusa možemo gledati na jednom mjestu.
Zirojević snima, dakle, svoj rodni grad, koji je na neko vrijeme napustio dok je studirao arhitekturu u Ljubljani, pa mu se potom vratio, grad koji ga je i inspirirao na njegove mnoge životne odabire. Naime, u više je intervjua rekao kako je odlučio studirati arhitekturu upravo zbog svog pulskog djetinjstva, igre među svim tim građevinama.
Kroz pedesetak se fotografija pokazuju, i u nekadašnjem crkvenom prostoru isprepliću, sva tri ciklusa. Prvi, “Stanari”, pokazuje stanovnike nekadašnjih austrougarskih vila. Stanari su pritom, kako i njihov naziv kaže, prisutni na tim fotografijama, a radnje kojima se bave na jedan suptilan način ukazuju na njihovu osobnu priču. Sa svakim je od njih Zirojević neko vrijeme proveo u razgovoru, istražujući. Fotografije snima u pravilu u sumrak.
U dijelu izložbe nazvanom “Čuvari” unutrašnji su prostori građevina koje su u Puli podignute u vrijeme talijanske vladavine gradom, odnosnou razdoblju fašizma. U dijelu koji se bavi naslijeđem socijalizma, Zirojević ciklus naziva “Pregaoci”. Poglavlje je to, možda i s najvećim emocionalnim nabojem, isprepliću se nekadašnji projekcijski prostor Kina Beograd, interijer Titove rezidencije, Uljanik i slično.
Pritom je Zirojević izniman pripovjedač, malo nam autora uspijeva ispričati priču kroz fotografiju kao što uspijeva ovaj autor, prenijeti atmosferu kao što to uspijeva on. Njegovo temeljno obrazovanje, obrazovanje arhitekta, kasnije i dizajnera (Stožer je naziv njegova studija za grafički dizajn), pomaže mu u osnovnom znanju, no to nije temeljno u priči kako on čita ove građevine. Čita ih više poput književnika, nego poput arhitekta. Njegova je to emotivna posveta mjestu u kojemu je odrastao, i koje je promijenilo nekoliko državnih ustroja. Valja pročitati i što je o ovim ciklusima, u predgovorima, bilježio pisac Dragan Velikić.
Kadrovi su, pritom, pažljivo režirani, nije riječ o spontanim situacijama, već onima koji se odvijaju upravo kako ih je sam autor zamislio. Fotografije su snimane u pravilu kad u Puli nema ljetnih gužvi, zimi, malo je ljudi na fotografijama, najčešće po jedan čovjek, voljeli bismo znati koja je životna priča tih ljudi.
Što se tiče najnovijih njegovih radova, nogometna utakmica koja se noću odvija ispred građevine za masovno stanovanje, čovjek kopa po smeću dok je u pozadini reklama za nekadašnju tvornicu koja je propala - samo su neke od tema kojima se bavi.
Prva fotografija koju je snimio na ovu temu nastala je 1997. godine, socijalistička zgrada na Monte Zaru snimana je, kao i sve ove, u sumrak, a pratila je skriveni život iza tih građevina. Nakon serija “Entropijski pejzaži” i “Zen vrtovi”, u kojima se umjetnik bavio estetikom odbačenog i zaboravljenog, pulske austrijske vile i utvrde su bile logičan slijed, pa potom i nešto suvremenija arhitektura.
Nastanak grada prati od 1859. godine, kada, dakle, počinje austrougarska gradnja.