BRUNO ISAKOVIĆ

Muškarac koji je gol šetao centrom Zagreba: ‘Po reakcijama prolaznika, znao sam da se ne krećem u sigurnom prostoru‘

Bruno Isaković ponovio je performans Toma Gotovca iz 1981. 

 Neja Markicevic/Cropix
‘Već sam posve navikao na taj površni efekt šoka samog nagog tijela‘, kaže umjetnik i plesač za Jutarnji

Bruno Isaković ovaj je tjedan svojim radom poprilično zainteresirao i širu javnost. Prvo projektom o političarima, a potom, jučer, dok je gol hodao Ilicom, ponavljajući jedan od najvažnijih performansa u hrvatskoj povijesti umjetnosti, onaj "Zagreb, volim te", izveden prije više od četiri desetljeća, u sasvim drugačijim okolnostima. U prvom radu, "Citati", postavio je oko HDLU-a instalacije napravljene od citata iz političkog života, tipa: "Budi muško, reci da si peder." - Ljubo Ćesić Rojs, "Tako vam je to u braku." - Nada Murganić, "Žena nije stvorena za mudraca nego za madraca" - Anto Kovačević, "Doviđenja i hvala na suradnji." - Ivo Sanader, "Kud Ivo tud i ja." - Jadranka Kosor...

Sve je to nastalo kao dio projekta "Prizori za 30 godina Hrvatske", koji se realizira u okviru Artupunkture i 57. Zagrebačkog salon, u produkciji udruge Domino i umjetničke organizacije Malo sutra oduševio je Zagrepčane. Na poziv kustosice Zagrebačkog salona, Leile Topić, Bruno Isaković kao autor koncepta i Zvonimir Dobrović, kao producent, okupili su brojne umjetnike i umjetnice te su rekreacijama nekih od kultnih domaćih performansa, instalacija i happeninga ponudili pogled na proteklih trideset godina hrvatske samostalnosti. Cijeli projekt se naslanja, kako objašnjavaju, i na istraživanje bogate povijesti hrvatskog političkog performansa koje provodi udruga Domino.

image

Na Trgu bana Jelačića

Neja Markicevic/Cropix
image

Bruno Isaković-

Marko Miscevic/Cropix

O svemu razgovaramo s Isakovićem, po profesiji plesačem.

Najviše je pozornosti javnosti izazvao rad u kojemu goli hodate Ilicom, hommage Tomislavu Gotovcu. Riječ je o jednom od kultnih performansa, pretpostavljam da nije bilo lako reizvesti ga, i mentalno?

- Ja sam već toliko puta izvodio i kreirao radove koji u sebi sadrže golotinju te sam već i posve navikao na taj površni efekt šoka samog nagog tijela koji na žalost još uvijek ostaje faktor pri onom prvotnom razumijevanju rada "Zagreb, volim te" Toma Gotovca, koji sada već broji preko 40 godina svog odjeka u društvu. Meni iskreno nije bilo teško prošetati se nag na toj kratkoj ruti od Ilice 8 do Trga te sam se bavio više značenjima koja pritom dolaze do izražaja. Moj osmjeh tijekom te šetnje je bio prirodna reakcija na osjećaj slobode koji taj čin golotinje potiče kao i zadovoljstvo da imam priliku izvesti rad čuvenog Toma Gotovca. No, baš usprkos osmijehu, a promatrajući reakcije prolaznika, bio sam svjestan da se ne krećem u sasvim sigurnom prostoru. Ne volimo Zagreb svi na isti način, odnosno, jasno je da nas i dalje okružuju dvoličnost, snobizam i malograđanština, a ovaj performans uvelike služi kao ogledalo društva. "Zagreb, volim te" osim što na vrlo jednostavan način propituje javnost o odnosu spram golog tijela te širokim spektrom značenja koje ono predstavlja ovaj performans vadi na površinu mnoge represije koje muče hrvatsko društvo.

image

Bruno Isaković

image

Bruno Isaković

Kako gledamo na ovaj performans četiri desetljeća kasnije? Okolnosti su se dosta promijenile, društvo više nije isto. Kakve su bile reakcije prolaznika?

- Ovaj performans gledam kao na jedno od najvećih ogledala vremena i društva. U tom smislu je točno da su se okolnosti promijenile, a to je razumljivo s obzirom na to da je Tom Gotovac prvotno performans izveo prije 41 godinu. Rekli bismo olako da je sve danas seksualiziranije, slobodnije, otvorenije, ali ova jednostavna izvedba u svojoj srži ipak i dalje ima jednu draž, a to je istovremena i ranjivost i snaga. Naime, postaviti golo tijelo u javni prostor na ovaj način, u jednostavnoj šetnji centrom Zagreba predosjeća jednu ranjivost izvođača, ali je osjećaj pri samoj izvedbi nevjerojatno osnažujući. Upravo to mi se čini da je velika vrijednost ovog kultnog performansa i Tomove umjetničke ideje - razotkrivati sebe kao umjetnika u tom naizgled nespojivom spektru izlaganja sebe u nekontroliranoj situaciji javnog prostora, a zadržati se u okviru umjetničkog integriteta, jer samo je tako moguća ova izvedba. Naravno, moramo se odmaknuti od puke ideje i estetike šokiranja neke javnosti, slučajnih prolaznika ili publike, niti je to intencija performansa. Čim se maknemo s te razine, otvaraju se puno snažnija pitanja - zašto i dalje golo tijelo izaziva takav otpor? Prvenstveno svi moramo učiti biti u boljem odnosu sa svojim vlastitim tijelima, a onda i s tijelima drugih. Moramo naučiti voljeti svoja tijela, baš kao što je Tom u svom performansu volio Zagreb - bez fige u džepu, da to tako kažem slikovito.

Svidio mi se Vaš rad koji kontekstualizira izjave političara, kroz trideset godina. Ima raznih provala, neke od njih smo i zaboravili. Koja je Vas nekako najviše iznenadila?

- Bilo je zanimljivo slušati građane kako naglas čitaju te bisere, glasno se smiju, fotkaju uz njih te ponovno proživljavaju političku stvarnost kojoj smo svi imali priliku svjedočiti posljednjih desetljeća. Hrvatska politička misao i dan danas ima konstantan priljev mudrolija koje neumorno pristižu i sa samog vrha političke scene i to je ono što pridodaje sveukupnom osjećaju da doista nismo u najboljim rukama. Meni je baš jako značajna Sanaderova "Šta me gledate!?" jer ta izjava je izrečena u trenutku kad se više nije imao gdje sakriti, kada njegova laž više nije imala snagu obmane, i tada mu je izletila na površinu bahatost koja nema nikakvog obraza. Kao da time govori ‘pa naravno, ja sam tu od početka bio samo za sebe, nikako radi građana.‘ I na taj se sentiment nekako mogu zalijepiti sve ostale izjave, jer one mogu proizaći ovakve kakve jesu samo i isključivo iz bahatosti. I gluposti. A ponekad ne bih znao točno odlučiti što je od toga gore.

Vaš je rad pokazan u sklopu 57. Zagreb salona, nazvanog Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti. Što mislite o konceptu Salona?

- Koncept Salona propituje koncepte slobode, javnog prostora, kulture sjećanja, nacionalizma, građanstva, ili suvereniteta unutar suvremenog društva te u svojoj ideji doista poziva umjetnike na refleksiju koja je uvelike potrebna u hrvatskom društvu. Meni je taj koncept kao umjetniku jako blizak te se često moji radovi kritički odnose prema društvu. Navikli smo na rigidnost u hrvatskoj politici koja nas perpetuirano zadržava na mjestu i na neki način koči napredak svih aspekta naše svakodnevnice, pa tako i umjetnosti odnosno tumačenje iste.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. rujan 2022 19:39