Izložbeni salon Izidor Kršnjavi i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu trenutno su u obnovi nakon zagrebačkog potresa i već treću godinu dio svojeg programa organiziraju vani, ispred Škole, u blizini Muzičke akademije. Prošli je tjedan, podsjetimo, na ovoj lokaciji, bila pokradena čitava izložba "Opasno crvena", Željka Koprolčeca i Duška Šibla. Kako nam je rekla Bernarda Cesar, koja ovaj program vodi, "kamere su sve snimile i policija traga za počiniteljima, no za sada ih nisu pronašli". Nisu, naravno, odustali od programa, sada su otvorili izložbu Davora Pavelića, bivšeg učenika ŠPUD-a, poznatog po ilustracijama koje radi za veliki raspon naručitelja, kao što su The Boston Globe, The New York Times, Corriere della Sera, Wired UK, Harvard Business Review, HOW, McDonalds i mnoge druge.
Ovom izložbom i izborom ilustracija, kako se navodi pokrivene su neke od aktualnih tema s kojima se Pavelić bavi, ženska prava, korona, Amerika, cijene i inflacija, Ukrajina… No, naziv izložbe, a to je ujedno i njezin fokus je "0,8": visina je to koeficijenta za izračun mirovina samostalnim umjetnicima u Hrvatskoj, novi stari problem i predmet borbe samostalnih umjetnika. Kako pišu u pozivu na izložbu "Dok su svim ostalim djelatnostima te mjere ukinute već 2010. godine, samostalni umjetnici ostali su zakinuti za adekvatne doprinose mirovinskog osiguranja sve do 1. travnja 2023. kad im se koeficijent povisuje na stari iznos od 1,2 bez ikakve kompenzacije za izgubljene godine. Usprkos tome što samostalni umjetnici traže koeficijent od minimalno 1,8 koliko je u državnim institucijama u kulturi za srodna zanimanja, njihovi zahtjevi i dalje nailaze na zid nerazumijevanja".
Razgovarala sam s Pavelićem dok je imao izložbu "Slobodni pad" (odnosila se na poziciju freelancera), na Institutu za suvremenu umjetnost, i tada mi je rekao među ostalim i da je jedna je od zahtjevnijih suradnji tijekom njegove karijere, bila upracvvo The New York Timesom, “ilustracije često znaju naručiti preko noći, već sljedeće ih jutro moram predati. Prvo im nakon kratkog brifinga moram u što bržem roku poslati desetak skica. Oni odaberu njima najbolju, nakon čega se ta skica još dorađuje. U takvom tempu morate znati brzo misliti i pri tom imati na umu da je urednicima koji su ilustraciju naručili od likovnog savršenstva važnija ideja, odnosno onaj tip ideje koju će čitatelji novina prepoznati na prvu. Bude tu i poprilično stresa. No, u pravilu ilustratori koji krenu u tom smjeru imaju sposobnost brze reakcije. Ima kolega koji su sjajni, ali nikad se ne bi snašli u editorijalu”.