ZAGREB - Ivan Rupnik arhitekt je teoretičar arhitekture i profesor na Northeastern University u Bostonu. Upravo mu je u izdanju uglednog španjolskog Actara izašla knjiga “Trenutak periferije” koja daje novo viđenje hrvatske suvremene arhitekture kroz posljednjih deset godina. U Rupnikovoj knjizi su i tekstovi o hrvatskoj arhitekturi uglednih svjetskih teoretičara Kennetha Framptona, Aarona Betskog, Stefana Boerija, Manuela Gause i Hansa Ibelingsa. Knjiga je na engleskom jeziku i namijenjena je stranom tržištu.
Što novo otkrivate o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi u svojoj knjizi?
- Bavim se plodnim desetljećem arhitektonskog eksperimentiranja, od 1999. do 2010. Karakteristike su razdoblja kolaps postojećih regulacija urbanog planiranja, smanjeni programi vlade i nedostatak privatnih investitora. Arhitekti su se našli u vakuumu, kombinaciji između velike slobode i nedostatka političke podrške. U tom su kaosu morali biti fleksibilni i razviti nove metode. Nepovoljne su okolnosti pretvorili u svoju korist.
Na žalost, kroz posljednjih je godinu dana postalo bolno jasno kako je taj bljesak prošao, zamijenjen je nekom vrstom provincijske realnosti. Isti nedostatak pravila koji je pogodovao arhitektonskoj praksi, drugim dijelovima društva nije. Zajedno s Cvjetnim prolazom arhitektonska je struka izgubila teško zarađenu reputaciju čuvara javnog interesa.
Nadajmo se da će naši arhitekti nastaviti primjenjivati naučena znanja, u suprotnom će biti svedeni na puku ulogu dekoratera, poput kolega sa zapada. Moja je knjiga baš zato fokusirana na analizu novih arhitektonskih pristupa koji izlaze iz ureda 3LHD, njiric +, Randić-Turato i STUDIO UP.
Uz spomenute arhitekte, u knjizi ističete i projekt Mercator u Zagrebu Igora Franića, zašto je on važan za hrvatsku arhitekturu?
- Ne želim toliko vrednovati arhitekte ili građevine, koliko prepoznati metode važne u arhitekturi danas, bitne za šira pitanja grada. Mercator je jedan od važnijih eksperimenata koji pokazuje kako se arhitekti nose s novim tipologijama, kombinaciji shopping centara, uredskih zgrada i stanovanja. One su često poput stranog tijela u gradu i arhitekti nastoje pronaći način da ih na najbolji mogući način uklope, “pripitome”. U tipologiji šoping centara jasno je vidljiva uspješna borba naših arhitekata protiv globalizma. U knjizi su u tom kontekstu istaknuti i rani radovi od njiric+njiric arhitekata, naprimjer Baumaxx i McDonalds u Mariboru.
Urednik Domusa Stephano Boeri predvidio je zamke razvoja hrvatske obale, što vidimo i u vašoj knjizi. Jedna od njih je kako zaustaviti pretvaranje otoka u turističke parkove?
- Jedan od najboljih primjera koji pokazuje kako to spriječiti je škola na Krku Randić - Turata. No taj model, srećom, do nas nije došao. Za sada. Regulative koje nisu bile baš jasne i određene, sasvim nenamjerno, zapravo su štitile prostor.
Problem je što se urbanizacija ne može izbjeći?
- Kad se regulative dovedu u red, stiže poplava investicija i pitanje je li domaća sredina spremna za to. U Portugalu su prvo stigli resorti. Potom je započela gradnja izoliranih apartmanskih naselja pa tako danas imate njemačko ili belgijsko naselje koje nije integrirano u sredinu. I u Hrvatskoj bi ti izolirani turistički resorti mogli isključiti domaće arhitekte od slijedećeg arhitektonskog booma. Za izolirane resorte često se koriste specijalizirane tvrtke koje nisu u matičnoj zemlji.
Uvriježeno je mišljenje da je naša obala najgora, a opet ako pogledamo Španjolsku, tamo je čak 90 posto obale naseljeno...
- Razvoj obale južne Europe pokazuje propast urbanog planiranja koje se bi trebalo nositi s regionalnom skalom.Hrvatska obala još nije doživjela taj tip razvoja i treba ih preduhitriti.
U knjizi proučavam hotel Superdalmatia na Čiovu njiric+arhitekata hostel Golly&Bossy u Splitu Studija UP, hotel Lone u Rovinju 3LHD, hotel Rovinj Randić-Turata. Svaki od ovih projekata nudi primjer nove strukture koja se može održati u suvremenom turizmu.
Postoji li neki pozitivan primjer vani?
- Da. Casa GranTurismo. To je odgovor i pokušaj reakcije Portugalaca na negativnu urbanizaciju, no oni su već bili pritisnuti uza zid i morali su reagirati. Uzeli su najbolje arhitekte, među njima i naše, da ponude inovativna rješenja i pokušaju naselja približiti gradu. To pokazuje da imamo priliku biti inovativni. Ako samo pratimo tredove, onda smo gotovi jer su u većini slučajeva potrošeni, tržište za njih nestaje, a i ponavljamo tuđe greške.
Bez političkih autoriteta
Naziv knjige ‘Trenutak periferije’ odnosi se na Ljubu Karamana i njegovu teoriju o moćnoj periferiji s prijelaza prošlog stoljeća. Paralela političke nestabilnosti i inovativnosti u našim krajevima nije novost. Nedostatak jakih političkih autoriteta, tvrdio je to i Karaman, ono je što naše područje čini zanimljivijim, a često i progresivnijim.