Osim što je bila najdugovječniji britanski monarh kraljica Elizabeta II. bila je, složit će se mnogi, i najpoznatija žena na svijetu. Tijekom njezine sedamdesetogodišnje vladavine bila je inspiracija mnogim umjetnicima, a njezin lik ovjekovječen je u svim mogućim medijima, od ulja na platnu i fotografije do novih medija. Samo službenih portreta više je od tisuću, što boljih, što lošijih, no u svakom slučaju neponovljiva Elizabeta ostat će upamćena i u povijesti umjetnosti, u djelima nekih od najvećih umjetnika 20. i 21. stoljeća, ali i nekih manje znanih, koje je iz nekog razloga u određenom trenutku nadhnula. Kad je riječ o službenim portretima, kraljica Elizabeta je redovito sjedila pred raznim umjetnicima i fotografima, bilo da im je omogućeno samo jedno poziranje, kao što je to bilo američkoj fotografkinji Annie Leibovitz, ili više njih; tu je čast imao slikar Lucian Freud koji ju je slikao punih šest mjeseci.
Svi su oni na svoj način nastojali napraviti portret drugačiji od prethodnih, naglašavajući pritom različite aspekte kraljičine osobnosti, njezine uloge, njezinih crta lica.
Kraljica se rado odazivala pozivu suvremenih umjetnika da im bude model. Mladi Justin Mortimer napravio je jedan od najradikalnijih kraljičinih službenih portreta, na kojem je njezino tijelo u nekim dijelovima prekrio žutom bojom: "Blesavi umjetnik odrezao kraljičinu glavu", kritizirao ga je The Daily Mail.
Freud je, pak, uvijek težio ići dalje od bilježenja vanjskog izgleda i želio je da njegova boja dočara prisutnost osobe, a ne samo njezinu sličnost na platnu, kako je objasnio svojedobno. "Što se mene tiče", rekao je, "boja je osoba." Sjedajući ispred njegova štafelaja, kraljica je bila svjesna da pozira umjetniku koji neće napraviti još jedan u nizu njezinih tradicionalnih portreta.
Drugi umjetnici, uključujući Pietra Annigonija i Nicky Philipps, predstavili su kraljicu tradicionalnije, a neki su naglasili njezinu ljubav prema životinjama - Susan Crawford kraljicu je naslikala na otvorenom, kako jaše konja Worcrana, a Michael Leonard prikazao ju je na sofi s korgijem Sparkom. Donosimo neke od najboljih portreta kraljice Elizabete II. tijekom godina.
Cecil Beaton, 1953.
Čuveni modni fotograf snimio je Elizabetu na dan njezine krunidbe sa svim regalijama, krunom, kraljevskom jabukom, žezlom i ogrtačem od hermelina, odjevenu u krunidbenu haljinu koju je dizajnirao modni dizajner Norman Hartnell. Na tom, njezinu prvom službenom portretu kraljica je predstavljena kao monarh iz bajke, a Beaton dodatno pojačava teatralnost oslikanom pozadinom gotičke Gospine kapele u Westminsterskoj opatiji. Ovaj spoj blještavila i glamura namjerno je bio namijenjen da ohrabri sumornu poslijeratnu Britaniju. Beaton je, inače, često fotografirao Elizabetu u raznim prigodama, a prvi put mu je pozirala dok je još bila mlada princeza.
Pietro Annigoni, 1954.
Naručen od Worshipful Company of Fishmongers, ovaj romantični kraljičin portret djelo je Pietra Annigonija (1910. - 1988.), talijanskog slikara koji je bio poznat po upotrebi renesansnih tehnika i stila slikanja. Samo godinu dana nakon krunidbe 28-godišnja kraljica pozirala mu je u Buckinghamskoj palači, no Annigoni je nije htio prikazati u raskošnom interijeru, nego u stiliziranom krajoliku koji više nalikuje Toskani iz Quattrocenta nego Britaniji 1950-ih.
Annigoni je poslije priznao da je imao tremu i da na prvom sastanku nije mogao smisliti kako da počne sve dok ga kraljica nije smirila. Počela je pričati kako je kao dijete gledala ljude s prozora. "Njezine su riječi bile poput reflektora koji mi je osvjetljavao put", rekao je. "Odmah sam je vidio kao kraljicu koja je, iako draga srcima milijuna ljudi koje je voljela, i sama bila sama i daleko." Prikazao ju je u tamnoplavom ogrtaču Reda podvezice, čije satenske vrpce lebde na povjetarcu kako spokojno gleda u daljinu, izgubljena u svojim mislima, javna osoba koja mora ostati podalje od svih. Annigonijeva slika kraljice na čelu nacije bila je veliki hit u Britaniji kada je premijerno izložena u Kraljevskoj akademiji u Londonu, 1955. godine.
Jamie Reid, 1977.
Rad Jamieja Reida za cover singla Sex Pistolsa "God Save the Queen" nedvojbeno je najpoznatija punk slika svih vremena, a činjenica da je nastao 1977., u godini kraljičina srebrnog jubileja, čini ga još provokativnijim. Reid je napravio pravu subverziju klasične crno-bijele kraljičine fotografije koju je snimio kraljevski fotograf Peter Grugeon, prekrivši njezine oči i usta naslovom singla i imena benda korištenjem slova izrezanih iz novinskih naslova. Reidov rad je u svakom slučaju u duhu stihova Pistolsa: "Bože, čuvaj kraljicu/ona nije ljudsko biće/Nema budućnosti/u sanjanju Engleske" te se ovakvim prikazom kraljice impliciralo da je slijepa za nered u kojem se zemlja nalazi i da monarhiju treba ukinuti. Postoji još jedna verzija ovog covera, koja je još kontroverznija, a na njoj su kraljičina usta zatvorena zihericom kao da je se želi ušutkati, dok joj je umjesto zjenica stavljena svastika.
Andy Warhol, 1985.
Portret kraljice Elizabete jedan je od četiri iz Warholove serije "Reigning Queens" iz 1985. koja se sastoji od šesnaest otisaka s prikazom četiriju žena monarha koje su vladale svijetom u to vrijeme. Radovi su se temeljili na službenim ili medijskim fotografijama kraljica, a portret kraljice Elizabete napravljen na temelju fotografije snimljene 1977. godine za njezin srebrni jubilej.
Justin Mortimer, 1998.
Mortimerova slika izazvala je pravu buru kada je predstavljena. "Blesavi umjetnik odrezao kraljičinu glavu", kritizirao je The Daily Mail. U vrijeme nastanka portreta mladi slikar Justin Mortimer (rođen 1970.) prikazao je Kraljicu tako da se čini da joj glava lebdi iznad tijela, a žuta pozadina kao da prijeti da potpuno prekrije njezin lik. Iako se ne smiješi, ruke joj mirno leže u krilu preko zelene satenske haljine.
Portret kraljice od Mortimera naručilo je Kraljevsko društvo za umjetnost, proizvodnju i trgovinu (RSA) kako bi obilježili 50-godišnji odnos između te institucije i monarha. Iako su neki negativno protumačili sliku, drugi su to vidjeli kao hrabar potez kraljice da pristane sjediti za tako uzbudljivog suvremenog umjetnika. Čini se da joj se svidio stil mladog umjetnika jer je nedugo nakon toga od Mortimera naručila portret svog lorda chamberlaina.
Lucian Freud, 2001.
Freudov portret kraljice iz 2001. jedna je od njegovih dimenzijom najmanjih slika, ali i najupečatljivijih u svojem snažnom dojmu koji ostavlja na promatrača gdje je cijela kompozicija ispunjena kraljičinim licem. Kraljica je za ovaj portret, prema želji slikara, nosila dijamantnu krunu iz 1820. Portret nije bio naručen, Freud je tražio da naslika kraljicu, ona je pristala, a on je zatim sliku darovao Zakladi kraljevske kolekcije. Suprotno svojoj uobičajenoj praksi pozivanja modela da poziraju u njegovu studiju u Holland Parku, Freud je u slučaju kraljice napravio iznimku i otputovao je u palaču St James, gdje mu je Elizabeta pozirala tijekom šest mjeseci, između svibnja i prosinca 2001. Mišljenja su i dalje podijeljena oko Freudova nimalo dopadljivog prikaza ostarjelog monarha. Neki su njegov portret vidjeli kao simboličnu zamjenu za samog umjetnika i postoje nedvojbene sličnosti između nekih crta lica u Freudovu liku kraljice i onih na njegovim kasnim autoportretima. On je, pak, tvrdio da je naprosto prikazao "istinu koju je pronašao na njezinu licu".
Chris Levine, 2004.
"Lightness of Being" Chrisa Levinea osebujan je portret kraljice u tehnici lentikularnog tiska u punoj ceremonijalnoj odjeći sa zatvorenim očima, nastao je slučajno u Buckinghamskoj palači tijekom poziranja za portret koji je 2004. naručila Zaklada Jersey Heritage. Službeni portret, koji prikazuje kraljicu otvorenih očiju i nosi istu dijademu kao na Freudovu portretu, Levine je snimio digitalnom kamerom visoke rezolucije.
Budući da je kameru trebalo resetirati, Levine je predložio kraljici da se opusti i tek je poslije shvatio da ju je slučajno uhvatio dok odmara.
Hew Locke, 2005.
Hew Locke napravio je mnoga djela koja prikazuju kraljicu Elizabetu II., a sva izražavaju njegov ambivalentan odnos prema britanskoj monarhiji i kolonijalnom naslijeđu nacije. To potječe iz umjetnikova djetinjstva koje je proveo u bivšoj britanskoj koloniji Gvajani. Lockeov rad dio je njegove serije "House of Windsor", a napravljen je od gomile jeftinih plastičnih igračaka i predmeta - jednokratnih proizvoda globalne ekonomije. Naslov rada odnosi se na dijamant Koh-i-Noor ("Planina svjetlosti"), jedan od najvećih dijamanata na svijetu, koji je ustupljen kraljici Viktoriji godinu dana nakon britanske aneksije Punjaba 1849. Od 1937. dragulj je ugrađen u krunu kraljice majke i čuva se s ostatkom krunskih dragulja u Tower Bridgeu.