Moram priznati da sam i ja, dok sam bio mlad, svoje školske kolege iz finih zagrebačkih kuća u kojima su sa zidova buljili članovi obitelji, također malo posprdnim tonom, nazivao "oni koji imaju doma slike". Tu se vjerojatno više radilo o frustraciji nekoga tko je bio dijete "dojdeka", nego o ideološkom stavu, ili je ovaj proizlazio iz onog prvoga. Naravno, ne treba smetnuti s uma da smo dresirani da u portretima gledamo i autora koji ih je naslikao. No čini mi se da sam počeo komplicirati, nisam baš neki mislilac. Gledajući s čisto praktične strane, zahvaljujući tim slikama s izložbe, počeo sam povremeno dobivati narudžbe ljudi koji su željeli da ih naslikam, i tako zaradio pokoju paru, što mi je bilo cool - piše u novoj monografiji Lovro...