Fotografkinja Mara Bratoš u posljednje se vrijeme najčešće bavi kazališnom fotografijom, te je u toj funkciji i u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, trenutačno snima probe za očekivanu predstavu Janusza Kice po scenariju Mate Matišića “Ljudi od voska”.
Njezino personalizirano viđenje predstava odudara od klasične kazališne fotografije, nije teško zaključiti zašto ju je Dubravka Vrgoč koja je na čelu HNK angažirala.
Međutim, izložba koja se večeras otvara u Galeriji Kranjčar drukčijeg je predznaka. Mara Bratoš imala je, realno, uspone i padove u svojem stvaralaštvu, uspjelije cikluse i one manje uspjele, poput svakog iskrenog kreativca, ponekad bi joj se mogla zamjeriti prevelika stiliziranost, pa i određena distanca, no u ovom slučaju riječ je o jednom od njezinih jačih radova te ujedno i temi koja je vrlo interesantna u umjetnosti - autoaktovima. Temom su se bavili mnogi umjetnici na našem području, počevši još od fantastične i još ne sasvim do kraja dešifirirane Naste Rojc, sve do suvremenih konceptualnih umjetnika.
Snimci iz šume
Fotografkinja iz Dubrovnika Mara Bratoš u tri je navrata snimala autoaktove. Prvi put 1995. godine, drugi put 2005., dok je posljednji ciklus nastao prošle godine. Sada će sva tri ciklusa izložiti prvi put zajedno na izložbi. Razmaci od deset godina između ciklusa nastali su, kako tumači sama fotografkinja, spontano. No, promatra jući ih s odmakom, svakako govore svaki o svojem vremenu.
Prvi je ciklus, dakle, nastao ratnih devedesetih. Fotografije su crno-bijele. Snima ih u šumi u Zagrebu, pokraj Tuškanca. Za te je fotografije dobila i nagradu za najboljeg mladog umjetnika. Akt nije u prvom planu, već je to priroda. Riječima same umjetnice: “Promatrajući ih iz današnje perspektive, rekla bih da su to moje najhrabrije i najiskrenije fotografije na ovu temu. Priča je i vrlo intimna. Tada mi je nedostajalo pozirati Pavi, navikla sam da mu budem model”. Podsjetimo kako je riječ o Pavi Urbanu, fotografu koji je poginuo snimajući bombardiranje Dubrovnika 1991. godine, a s kojim je fotografkinja bila u vezi. I sam se Urban bavio i kazališnom fotografijom, a Maru Bratoš, pak, snimao je ponajviše u simboličko-alegorijskim aranžmanima, najčešće u interijerima znamenitih dubrovačkih povijesnih građevina.
Sitne nesavršenosti
Kasnije fotografije, naročito one koje su nastale prošle godine, govore o društvu koje je više umjetno no ranije, o, podsvjesno, većem “sakrivanju” same umjetnice od kamere. To je novo društvo ono u kojemu je među dominantnim strujama i određeni neokonzervatizam.
Na fotografijama iz 2005. godine, kako tumači sama autorica, “aktove snima u interijerima, na vrlo neprirodnoj pozadini s cvjetnim tapetama”. Fotografije koje su nastale prošle godine, također su u interijeru, međutim, u ovom slučaju, iako su u igri i dalje jarke pozadine, interijer tek naslućujemo. Kadar je uži i krupniji, tijelo dominira gotovo čitavim formatom, u prvom planu je ponajviše igra detaljima, lice jedva naziremo. Na jednoj fotografiji fotografkinju promatramo s leđa, kako gužva i štipa vlastitu kožu. Kadar je kontroliran, no ostavljene su neke sitne nesavršenosti. Prva serija izlagat će se u manjim, originalnim formatima, uokvirene, druge dvije u većim formatima, isprintane i obješene na kvačice.