Jedan je od trendova diljem svijeta prenamjena sakralnih prostora ako se više ne koriste. Vjerojatno bi se pokazalo, kad bi se radile statistike, da su najčešće prenamjene bile u galerije i muzeje.
U bivšem cistercitskom samostanu u Kostanjevici na Krki danas se, a još od 1974. godine, nalazi Galerija Božidar Jakac, koja u samostanskim prostorijama čuva zbirke nekoliko slovenskih slikara prošloga stoljeća, te nizozemskih i hrvatskih autora, i jedna je od većih galerija i po broju zastupljenih umjetnina u Sloveniji. Samostan je, inače, srednjovjekovna građevina obnovljena u razdoblju baroka.
Predratno razdoblje
I upravo su, među ostalim, iz zbirke tog samostana i te galerije u Zagreb stigla djela slovenskih i hrvatskih autora, za izložbu "Spone – Zagrebačka likovna akademija i slovenski umjetnici između dvaju ratova", koju Nacionalni muzej moderne umjetnosti organizira u suradnji s ALU iz Zagreba, a moći će se vidjeti do 20. lipnja.
Na čelu Akademije tada se nalazio jedan od najpoznatijih umjetnika tog razdoblja Ivan Meštrović, ondje su podučavali Ljubo Babić i Tomislav Krizman. Kako je vidljivo i iz samog naziva izložbe, tema je ranije, predratno razdoblje, iako bi bilo svakako zanimljivo napraviti i temu o djelima suvremenih autora u tom prostoru. Autorice su izložbe Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica iz Zagreba, te kustosica iz slovenske galerije Asta Vrečko.
Najočiglednija su poveznica, dakako, Gabrijel Stupica i Zoran Mušič. Mušič je i najskuplji umjetnik regije, njegova djela dosežu i do 400 tisuća eura. On je, dakle, hrvatski đak, školovao se na zagrebačkoj akademiji. Također je često boravio u Dalmaciji, pa je i jedan njegov prizor dalmatinskog pejzaža prodan za 200 tisuća eura. Ovaj autor nedvojbeno sudjeluje u oblikovanju hrvatske međuratne umjetnosti, a u katalogu se uz izložbu može pročitati kako se s neskrivenom sjetom prisjećao što je Zagreb tada predstavljao za njega i njegovu generaciju.
"U Zagreb sam, prije rata, htio doći, upisati se na Akademiju, izučiti slikarstvo", prisjećao se. "U Sloveniji tada takve škole nismo imali. Jednog sam časa pomislio i na Beč, ali u Zagrebu je bio Meštrović, ondje su podučavali Babić i Krizman, što je mladiću više trebalo? Zagreb je imao sjajno kazalište i brojne Slovence, glumce i pjevače u njemu… i to je bio neki pokazatelj da ste kao kod kuće, među svojima, lahko smo se snalazili, jezik brzo učili, nije prema nama bilo nikakvih predrasuda, naprotiv… bili smo dobro primljeni. 'Vredni Slovenci' – tako se govorilo."
Slike u privatnim zbirkama
"Išli smo na velike i važne izložbe kakvih u bližem okružju više nije bilo: ni u Sloveniji, ni u onom dijelu Italije koji je meni bio blizak, uskoro ni u Njemačkoj, ni u Austriji, od Anschlussa", prisjećao se dalje Mušič. "U Zagrebu su priređivani mnogi i odlični koncerti, grad je, u to vrijeme, imao internacionalni štih. Imao je i prave mitteleuropske kavane, opskrbljene domaćim i stranim tiskom..."
Dajana Vlaisavljević uz izložbu tumači koliko je bitna slikarska prisutnost ovih autora 30-ih i 40-ih godina na području Hrvatske, i obrnuto: "Nisu nacionalna opredjeljenja ona koja bi trebala biti važeća za sagledavanje umjetničkog stvaralaštva neke epohe u nekom prostoru, već univerzalnost djela umjetnika koje nastaje u određenom vremenu i prostoru čiji je sastavni dio.
Za to je izvrstan domaći primjer Petra Dobrovića, slikara koji pripada trima nacionalnim prostorima: hrvatskom, mađarskom i srpskom, kao uostalom i Mušič koji obogaćuje još i talijansku i francusku umjetnost. U zagrebačkim privatnim i javnim zbirkama čuva se znatan dio djela tzv. 'zagrebačkog razdoblja' slovenskih umjetnika."
Snimke sa zabava
Inače, izlažu se i dokumenti vremena, na jednoj od crno-bijelih fotografija su upravo Stupica i Mušič kao studenti Akademije, a na nekim je snimkama i Mušič kao student na zabavama koje su se 30-ih godina priređivale na Likovnoj akademiji (s njim su primjerice i Zvonimir Faist i Ksenija Kantoci).
Također se interpretiraju i drugi mediji, ne samo slikarski i kiparski: pod utjecajem Micićeva Zenita izlazi internacionalni slovenski avangardni časopis Tank revue internationale de l’art vivant koji uređuje slovenski kazališni i filmski redatelj Ferdo Delak.
Ključno mjesto osnivača moderne slovenske grafike, uz Božidara Jakca, pripada Mihi Malešu, o kojemu piše slovenska kustosica, koji 1926. izlaže u salonu Ullrich u Zagrebu, što znači da je održavao kontakte sa zagrebačkom prostorom. S teškim i neumoljivim životom pak susrećemo se u djelima Maksima Sedeja "Predmestje" (Predgrađe) iz 1933., koje je objavljeno kao samizdat i spada u vrh društveno-kritičke umjetnosti.
Spona se nastavila i nakon osnivanja Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani, kad su profesorski zbor činili mahom nekadašnji zagrebački studenti.