U predgrađu Igbo-Ore u Nigeriji, grada u kojemu se rađa najviše blizanaca na svijetu, fotografkinje Bénédicte Kurzen i Sanne de Wilde snimile su fotografiju dviju blizanki, desetogodišnjakinja, odjevenih za crkvu u bijele dugačke haljine, no bosih, kako stoje na brdu gotovo ružičaste boje, za što su dobile prvu nagradu World Press Photo za ovu godinu u kategoriji portreta.
Ovu prestižnu nagradu dobile su za fotografiju djevojčica Kehinde Deborah i Taiwo Celestine, a nastala je u sklopu fotografskog projekta “Land of Ibeji”. Bénédicte Kurzen i Sanne de Wilde, fotografkinje mlađe generacije, projektom “Land of Ibeji” dobile su i Grand Prix na rovinjskim Photodaysima, a njihove se fotografije snimljene u Nigeriji od nedjelje mogu pogledati i na skupnoj izložbi Photodaysa u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Za sljedeću godinu pripremaju i veliku izložbu u Rovinju.
Nigerija je zemlja u kojoj ima najviše blizanaca na svijetu, a prema podacima koje su sakupile praktički svaka obitelj u gradu Igbo-Ora ima najmanje jedne blizance, pa je tako krajem prošle godine ondje prvi put održan i Festival blizanaca na koji ih je došlo njih preko dvije tisuće. Ovaj grad sebe i brendira kao grad blizanaca. Na zapadu Nigerije, tumače uz svoj fotografski ciklus dvije autorice, postotak novorođenih blizanaca četiri je puta veći nego u ostatku svijeta.
Teme iz Iraka i Libanona
O svemu za Jutarnji list u telefonskom razgovoru iz Portugala govori Bénédicte Kurzen. Ona je trenutačno u Europi, inače zadnjih petnaestak godina živi u Africi, od toga gotovo polovicu u Nigeriji. Kako je došlo do ideje da snimaju blizance, dobitnica nagrade World Press Photo nam objašnjava: “Sedam godina živim u Nigeriji i priča o blizancima jedna je od onih o kojoj sam saznala tijekom mojeg boravka ovdje. Svaki fotograf ima nekoliko priča koje čuje usput pa ih spremi za sebe, za kasnije, čeka kad će doći pravi trenutak. Ovo je bila jedna od takvih situacija. Pohranila sam sve informacije o blizancima i vjerovanjima vezanima uz njih. No, tek nakon što sam se susrela sa Sanne, odlučila sam da je trenutak da ih se ispriča i da nas dvije to učinimo zajedno”.
Na pitanje, pak, kako je odlučila živjeti baš u Nigeriji, naša sugovornica odgovara kroz smijeh da je to za nju “vrlo osobno pitanje”.
Ova fotografkinja je iz Francuske, 39 joj je godina. Magistrirala je na pariškoj Sorboni, preselila se u Izrael 2003. godine. Pokrivala je, zatim, teme iz Pojasa Gaze, Iraka i Libanona. Radila je neko vrijeme s obiteljima samoubojica bombaša, njihovim udovicama i djecom. Seli se, potom, u Afriku, i nakon što je osvojila stipendiju centra Pulitzer, počinje snimati u Nigeriji. Preko agencije NOOR upoznala je Sanne de Wilde, belgijsku fotografkinju koju je British Journal of Photography uvrstio je među najveće mlade talente na svijetu.
Sanne se u svojoj fotografskoj karijeri često bavi pitanjima genetike. Primjerice, snimala je ljude koji su rođeni na jednom pacifičkom otoku i baš svi su genetski slijepi na boje te tematski park u sjevernoj Kini koji je dom za 77 ljudi niskoga rasta. Trenutačno radi na novom projektu.
Bénédicte Kurzen i Sanne de Wilde na pripremama za projekt “Land of Ibeji” radile su dulje vrijeme, fotografije su snimale tri mjeseca. Iako bi ih svugdje gdje su došle dočekala dobrodošlica domaćina, nije im bilo uvijek lako. Auto im se po putu kvario, vrućine su bile poprilične, grizle su ih muhe. A nakon što se pročulo na kojem projektu rade, znalo im se dogoditi da su, primjerice, na ulicama Lagosa za njima vikali “Ibeji”.
U sirotištu
U nigerijskoj kulturi, koju su dvije fotografkinje portretirale i za što su dobile nagrade, međunarodnu vidljivost i priznanja, vjeruje se da se jedan blizanac ne bi trebao fotografirati bez drugog. Prvorođene se blizance naziva Taiwo, u doslovnom prijevodu “oni koji su imali prvi priliku okusiti svijet”, odnosno “procijeniti je li svijet siguran i prekrasan”, a drugorođene Kehinde, to su oni koji su “došli sljedeći”. Drugorođeno se dijete smatra starijim blizancem. “Ibeji” se prevodi kao “duplo rođenje” ili “nerazdvojnih dvoje”. A čitav je sustav, čitava struktura Yoruba u Nigeriji oblikovana, među ostalim, i prema tako velikoj količini blizanaca.
Kako su dolazile do protagonista za fotografije, pitam Bénédicte Kurzen. “Prve smo blizance snimile u sirotištu. Potom smo imale sreće da se naše snimanje poklopilo s festivalom blizanaca u gradu Igbo-Ora i malo po malo smo ih upoznavale. Kad radite dulje vrijeme s lokalnom zajednicom, počnu Vam vjerovati. Važan je za njihovu zajednicu i baba, stariji član kojega svi jako poštuju, on nas je preporučio. A i sviđalo im se što nas zanimaju njihove teme”.
Bénédicte Kurzen i Sanne de Wilde
No priča s blizancima u Nigeriji nije uvijek svijetla. Naime, uoči našeg razgovora poslale su mi intervju koji su dale za svoju agenciju NOOR, u kojemu Bénédicte objašnjava: “U nekim dijelovima Nigerije grade se svetišta kako bi se štovalo blizance, no čula sam i o sirotištu kod grada Abuje, koje je otvoreno jer se blizancima prijetilo smrću, zajednica je vjerovala da oni donose lošu sreću. Neka djeca čije su majke umrle tijekom poroda također su se pokapala sa svojom preminulom majkom, iako su preživjela porod. No to se događa rijetko i u određenim zajednicama, satima daleko od grada”.
Gwagwalada se nalazi sat vremena vožnje od grada Abuje, glavnog grada. Na naše pitanje o toj tamnoj strani vjerovanja o blizancima u Nigeriji, naša sugovornica odgovara: “To o čemu me pitate tema je kojoj treba iznimno pažljivo pristupati. Naime, riječ je o malom postotku, to se događa rijetko i ilegalno je u Nigeriji. Mi nismo tragale u našem projektu za senzacionalizmom, niti smo željele pokazati ikakve predrasude prema ljudima koji žive u ovoj zemlji. Uz blizance se u ovoj zemlji prije svega vezuju bajke. Vjeruje se da su posebna bića koja uopće ni ne dolaze iz svijeta ljudi, već iz svijeta duhova. Neki smatraju da se trebaju vratiti na nebo, odakle su došli. No u najvećem se dijelu Nigerije blizanci slave, slavi se njihova poveznica za koju vjeruju da počinje još prije samog rođenja. Vjeruje se da donose obilje i sreć.
U intervjuu za Guardian je, pročitala sam, rekla je da je “mitologija blizanaca i jedan od načina za adresiranje pitanja kao što su identitet, genetika, demografija, ekonomija, religija?”. “Da, upravo tako”, odgovara i nastavlja: “Nismo željele pojednostaviti pogled na kompleksno pitanje”.
Sve u dvoje
Odabrale su tri lokacije, osim sirotišta, gradove Igbo-Ora i Calabar, u kojima se, pak, blizance slavi kao simbole plodnosti, dobre sreće i obilja. Iako je provedeno više istraživanja, pitanje zašto se u gradu Igbo-Ora rađa toliko blizanaca, ostaje i tajna, konačnih odgovora nema. Postoji lokalno vjerovanje koje ukazuje na jelo “Ilasa” s tajnim sastojcima, neka istraživanja ukazuju na to da je puno žena koje su rodile blizance jelo slatke krumpire, govori se o kvaliteti vode, naravno, o genetici...
Serija “Land of Ibeji” za našu je sugovornicu bio jedini put da je radila s nekim “Nije nam bilo nimalo teško, osjećale smo da radimo nešto važno, dobro. Izmjenjivale smo ideje, nadopunjavale se”.
Nakon što su dobile nagradu WPP, njihov je projekt dobio i veću međunarodnu vidljivost. O njima se danas piše u vodećim svjetskim medijima. Koliko im je značilo to priznanje? “Lijepo je kad vidite da ljudi mogu istinski biti sretni zbog vas. Fotografski posao, onakav kakvog ga ja radim, usamljenički je. To je moj odabir, time se bavim dugi niz godina i uživam u njemu. No, kad vas ovakva nagrada stavi na neki način u centar pažnje, potvrda je to koja je došla nakon niza samotnih godina da radite nešto što je dobro i važno, što je istinito, što je jako u svojoj komunikaciji, uspjelo poslati poruku”.
Agencija u kojoj rade NOOR, kako kaže, funkcionira po principu samoupravljanja: “Mi smo svi suosnivači agencije. Sjajni su to fotografi, moji kolege, i svi smo i prijatelji. Zanima nas znanost pripovijedanja priča kroz fotografije, želimo pripovijedati o ljudskosti. Mala je to grupa ljudi, na koju sam ponosna”.