Poznati dubrovački umjetnik, svojedobno i ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti u Rijeci, Slaven Tolj, smatra da je cenzuriran na 57. zagrebačkom salonu koji se odvio u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu. Podsjetimo, rad je bio pokazan prošle godine na izložbi kojoj je bila na čelu kustosica Leila Topić, pod nazivom "Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti".
Polemika se odvija na društvenim mrežama. Nakon prve objave, kustosica Topić napisala kako rad nije bio prijavljen na način na koji Slaven Tolj smatra da jest, te je napisala: "Podsjećam da si imao potpuno slobodne ruke i card blanche te sam postavljao rad. Žao mi je da si se sad sjetio da si bio "cenzuriran".", te je priložila i prijavnicu. Slaven Tolj je na Facebooku, među ostalim, jučer napisao: "Žao mi je što je došlo do nesporazuma. Ja sam mislio da sam sve prijavio kao jedan rad, jer je to sve jedna priča. Htio bi malo reći o toj školskoj ploči i zašto mi je to važno. Zbog dva moždana udara, a na preporuku terapeuta, ja svaki dan učim ponovo pisati. Baš u to vrijeme otvaranja salona bilo je sto godina od rođenja Ivana Kožarića, Josepha Beuysa,Tomislava Gotovca i Mangelosa koji su meni važni a više nisu među nama i važno mi je bilo pisati njihova imena, upisati broj 57 kao redni broj Zagrebačkog salona, broj mojih godina i razmišljanja da sam još uvijek tu. Zato sam napisao Disciplina kičme jer je Koja, također, imao moždani udar. S tom istom školskom pločom htio sam se osvrnuti i na naš rat i na rat koji je upravo počinjao u Ukrajini. Htio sam svaki dan tijekom trajanja salona pisati o stvarima koje su važne. Zato što mi je to bilo važno, bio sam spreman o svom vlastitom trošku doći u Zagreb, sam donijeti radove i raditi na izložbi.. Zbog toga mi je bilo neshvatljivo zašto mi je uskraćena mogućnost da se kao umjetnik izražavam na jedini način koji mi je u ovim okolnostima moguć i zato sam se osjetio cenzuriran. Moguće je da ispunjavajući prijavnicu nisam tehnički dobro i dovoljno jasno izrazio svoju namjeru i da sam podrazumijevao da će kustosici i Ocjenjivačkom sudu biti jasno da sve prijavljeno čini jednu konceptualnu cjelinu, kao što sam prilažući dvije fotografije iste table s različitim tekstom podrazumijevao da će razumjeti da se radi o "work in progress radu", jer sam se direktno i referirao na table Josepha Beuysa koje jesu bile "work in progress rad".
Nekretnina u Dubrovniku
Sve se tumači i u svjetlu polemika oko Florinog doma, nekretnine u Dubrovniku, za koju spore HDLU, u Zagrebu, s dubrovačkim HDLU-om, a koja se već niz godina povlači po sudu. Podsjetimo, riječ je o nekretnini koju je Flora Jakšić, slikarica iz Dubrovnika, koja je preminula 1943. godine, oporučno ostavila kolegama umjetnicima. Kad smo u veljači ove godine pisali o izložbi u Galeriji Flora, uz izložbu je stajalo da je Florin dom sredinom prošle godine pripao Gradu Dubrovniku. Odnosno da se na njega, nakon dugotrajne pravne borbe, uknjižilo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik. U dubrovačkim se medijima spekuliralo i zašto društvo umjetnika iz Zagreba želi ovaj prostor.
Ivana Andabaka, koja je na čelu HDLU-a čije je sjedište u Zagrebu, prošle nam je godine, vezano uz ovu polemiku, rekla: "iz Dubrovnika obmanjuju javnost informacijom da je vila Flora oporučno ostavljena dubrovačkim umjetnicima, dok u oporuci po pokojnoj Flori Jakšić rođenoj Marinović od 17. lipnja 1931. godine stoji: ‘... ostavlja novu strojnu kuću s pokućstvom i s vrtom u Lapadu da se u njoj sastaju jugoslavenski umjetnici (slikari i skulptori) kad svrate u Dubrovnik te da priređuju svaki od njih ili u skupu izložbe, uopće da im služi kao odmaralište moj dom‘. Naša je pozicija da nemaju pravo vlasništva nad Florinim domom jer nisu pravni sljednik ULUH-a. S obzirom na to da je izostao pokušaj traženja rješenja mirnim putem te da je HDLU ‘napadnut‘ tužbom, prema Statutu HDLU, a u svrhu zaštite imovine za koju smatramo da imamo pravo vlasništva, nismo imali drugu mogućnost nego vlasništvo nastojati dokazati na sudu". Ivana Andabaka govori, međutim, da je čitav predmet još na sudu: "Važno je naglasiti da je vlasničko pitanje Florina doma pitanje koje desetljećima stoji neriješeno između HDLU i HDLU Dubrovnik, stoga ne možemo govoriti o pokušaju ‘preuzimanja‘. Čitav je spor još na sudu.
Ubojstvo Ive Pukanića
Flora Jakšić umjetnica je koja se školovala među ostalim kod Rašice, a o njezinoj umjetnosti, te o burnom životu, napisana je i knjiga.
Slaven Tolj je uistinu pitanje Florinog doma želio adresirati na zagrebačkoj izložbi. Tolj na Facebooku, dalje, piše: "Što se tiče optužbe za "insinuaciju da je rad neprihvaćen jer tematizira prostor Florinog doma, oko kojeg su HDLU i HDLUDU u sudskom procesu dokazivanja prava vlasništva", nemam što reći osim da HDLUDU je vlasnik Florinog doma i to nisu insinuacije nego upravo i jedna od tema ovog rada.
Tolj je i autor nekih od najupečatljivijih i najradikalnijih performansa kod nas. Pamtimo one iz devedesetih vezane uz rat, kao i ispijanje alkoholnih pića do granica iznemoglosti, kroz simboliku tih pića i u funkciji svojevrsne pomirbe, pa kada je hodao Zagrebom s kacigom, dan nakon ubojstva Ive Pukanića, te kada su on i Maria Grazia, početkom 90-ih, jedan drugoga premazivali hranom iz humanitarne pomoći, pa to jeli...
Slaven Tolj je Lazarete pretvorio u pozornicu suvremene umjetnosti. Na mjesto, podignuto u 14. stoljeću za izolaciju zaraženih kugom, Tolj je doveo neke od najboljih domaćih i inozemnih umjetnika. Bio je jedan od pokretača Srđ je naš. Potom je otišao u Rijeku, kao ravnatelj. Dok je bio na čelu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, ovaj je grad postao europska prijestolnica kulture. Oni koji su bili "unutra" kažu mi da je Tolj bio jedan od najzaslužnijih da se to dogodi. Objašnjavajući zašto je na neko vrijeme otišao u Rijeku, ovaj je umjetnik i aktivist govorio i da se pomalo umorio od nametnute mu donkihotovske pozicije, pozicije koja mu je u jednom trenutku postala besmislena.
Osjećaj užasa
Rad kojeg je svojedobno izložio u Florinom domu govorio je upravo o njegovom moždanom udaru: "Rad se sastoji od više objekata. Na zidu su na običnim drvenim vješalicama obješena dva odijela - jedno sivo odijelo i jedna (moja) vojnička uniforma. Na sivom odijelu crvenim koncem su zašiveni svi džepovi, a na vojnoj uniformi su zašiveni svi džepovi na desnoj stranoj. Nakon prvog moždanog udara tri mjeseca sam bio potpuno nepokretan i morao sam učiti sve ispočetka. Zato su na odijelu zašiveni svi džepovi - kao slika nemogućnosti. Nakon drugog moždanog udara znatno i nepovratno mi je oštećena lijeva strana mozga i desna strana tijela. Zbog toga su na uniformi zašiveni džepovi na desnoj strani. Nakon odlaska iz Rijeke i povratka u Dubrovnik (2021.) uređujem vrt u Galeriji Flora i zakopane u vrtu nalazim brojne životinjske kosti, žice, predmete, dijelove igrački, posuđa, cipele, dijelove vojne uniforme ... i ostatke jedne zapaljene crvene zastave sa srpom i čekićem. Dana kada sam iskopao tu zastavu je 24.2.2022. što se danas smatra početkom ruske invazije i dan vojnog napada na Ukrajinu. Iskopani predmeti, zastava, uniforma u meni potiču sjećanje i ponovni osjećaj užasa kao 1991. Zrcalo s crnim florom u uglu dio je mog umjetničkog rada iz 1991; a uniformu sam nosio 1992./93. Rad u cjelini kao skup predmeta asocijativna je slika je neuspjeha i oduzetosti tj nemogućnosti reakcije i/ili odgovora...".