Izložba "Rekolekcije" Kristiana Kožula posvećena je 20 godina stvaralaštva ovog umjetnika, a otvorit će se 7. srpnja u Laubi i trajati sve do 28. kolovoza, dakle veći dio ljeta. Kustosica izložbe je Martina Marić Rodrigues. Među tridesetak radova naći će se oni iz diplomskog ciklusa "Discoware", invalidska kolica i druga ortopedska pomagala oblijepljena blistavim disko ogledalima, potom oni u kojima dječjem krevetiću i hranilici pridružuje sado-mazo ikonografiju, oni gdje ratnu opremu pretvara u lokalni suvenir ukrašavajući kacige i oruđe etnomotivima llicitara i tabletića, a Balkanska zvona optočava mecima i presvlači finom čipkom...
Kristian Kožul rođen je 1975. u Münchenu, živi i radi u Zagrebu. Obrazovanje je započeo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a nastavio na umjetničkoj akademiji Kunstakademie Düsseldorf, gdje je diplomirao u klasi Irmin Kamp. Razgovaramo o nadolazećoj izložbi.
* Kad smo razgovarali prije desetak godina, imali ste atelje u Dugavama. Napisala sam da bi se neki provalnik prepao da je kojim slučajem ušao; u kupaonici, na mjestu gdje je kada, nalazile su se brojne skulpture Bogorodice, a uz te skulpture još su na tisuće zavjetnih sličica bile povješane na kvačicama... Kako danas izgleda vaš atelje?
- Pomalo razočarano moram priznati da je sigurno manje uzbudljiv. Doduše, kroz pripreme i popravke starih radova za izložbu u Laubi morao sam proći gotovo sve cikluse stvarane posljednjih 20 godina, tako da su radni dani bili ispunjeni zastrašujućim sučeljavanjem s vlastitom mladošću. Pretpostavljam da ne postoji trenutak u životu koji može u isto vrijeme ispuniti nekoga osjećajem dubinske nelagode, ponosa, sreće i tuge u isto vrijeme kao susret s vlastitom prošlošću na takav, neposredan način. Pogotovo je zanimljiv trenutak kada se pred tobom nađe više radova iz različitih razdoblja...
* Tad ste mi rekli i da ne želite biti kritičar, već voajer društva. Stojite li i danas pri tome?
- Ovo polako nalikuje na iskustvo iz ateljea koje sam upravo opisao, sada i čitam vlastitu prošlost. Biti umjetnik za mene je uvijek značilo gledati i pričati priče. Ponekad hermetične i nepovezane. Ponekad opet jasno povezane s trenucima koje sam kao pojedinac u društvu proživljavao, koje sam iz apsolutno sebičnih razloga smatrao zanimljivim, apsurdnim i značajnim za sebe, pa i za moje društvo. U neku ruku egomanija stvaranja počiva na uvjerenju da vlastita ostvarenja imaju svrhu, da su sposobna potaknuti pitanja. S te je strane teško reći da bih se ikada mogao vidjeti u poziciji kritičara, prepustio bih to drugima čiji senzibiliteti teže više doslovnosti. S druge strane, biti voajer značilo bi crpiti zadovoljstvo iz pozicije pasivnog promatrača, a teško da takva pozicija može iznjedriti bilo kakvu produkciju. Dakle, ne za kritičara, ne za voajera… Možda - samo narator, poput onih u starim detektivskim filmovima. Poput Harrisona Forda u ‘Blade Runneru‘ objašnjavam scene, više sebi nego drugima.
* Ne bojite se komentara i religije; primjerice, u Galeriji Kranjčar izložili ste Gospu koja je imala umjetne suze, kip s umetnutom pumpicom. Što vas je inspiriralo na ovaj rad, kakve su bile reakcije?
- Ovdje se radilo o konkretnom aspektu organizirane religije. O potrebi vjernika za materijalnom manifestacijom božanskog. Zanimao me taj aspekt vašarskog spektakla, čudotvorstva, spektakla potvrde kolektivnog vjerovanja. S druge strane, takvi fenomeni širom svijeta predstavljaju nevjerojatno zahvalan temelj ekonomskog razvoja lokalne zajednice. Neupitno je da dovode do umnoženog ukazanja turističkih autobusa, praćenih rastom broja neprijavljenih turističkih objekata i industrijske proizvodnje suvenirskih relikvija.
* Rođeni ste u Njemačkoj, studirali ste u Zagrebu, potom u Düsseldorfu. Što ste naučili u klasi slavnog Kounellisa?
- Zanimljivo je naći se u blizini osobe čija je gravitacija toliko snažna. Gledano unatrag, kao mlada osoba nađete se u nemilosrdnom zagrljaju ‘benevolentnog‘ autokrata. Čini vam se da vaša umjetnost, vaš izričaj mora biti smješten u nekakvu zonu odobravanja ili barem toleriranja. Možda ovo sad zvuči grubo ili možda čak okrutno, i ja čak duboko vjerujem da je naprosto u prirodi takve vrste ličnosti, ali čini mi se da slavni umjetnici redovito proizvode bezbrojne epigone koji pokušavaju dalje propagirati blijede odjeke umjetnosti kojom su zadivljeni. Moje daleko sretnije iskustvo bio je moj nastavak studija u klasi Irmin Kamp. Iako je autoritet uvijek bio prisutan, susretali ste ga ga više kao dobronamjernog savjetnika.
* Ivan Kožarić je imao vaš Rog obilja u svojem stanu. Koliko vam je značilo to što ga je oduševila ova skulptura? Gdje je sada?
- Bilo bi izazovno sada posthumno mitologizirati odnos s Kožarićem. Nažalost, naši susreti su bili izuzetno rijetki. Ne mogu reći da mi nije žao zbog toga. Ili da danas, gledano unazad, sigurno nisam propustio posvetiti pažnju umjetniku čije bi prisustvo u mom životu moglo poprimiti ulogu kao što je mentorska? Možda. Ali, potpuno iskreno, trenutak u kojem je Kožarić kupio moj rad bio je u potpunosti jedinstven i podosta zbunjujuć za mene. Rijetko doživite da stariji kolega, kojeg izuzetno cijenite i koji upravo doživljava vrhunac svoje duge karijere, odluči dati takvo priznanje. U svakom slučaju, neizmjerno je pomoglo gradnji mog samopouzdanja u tom trenutku, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. No, nedugo nakon toga zaredale su se obaveze, bližio se odlazak u New York, susreti su bili rijetki… Neke prilike se jednostavno ne ukazuju više puta u životu.
* Vaš je diplomski rad "Discoware Collection", invalidska kolica i predmeti za invalide optočeni draguljima. Što vas je inspiriralo za ovaj rad?
- I dan-danas duboko sam zaljubljen u tu seriju radova. Dijelom zato što je dio kolekcije bio dio mog diplomskog rada, pa mi se čini nemogućim izbjeći nostalgičnu sentimentalnost. Mislim da je početna inspiracija bio trenutak kada sam spoznao da živim suočen s nevjerojatnim imperativom hedonizma i zabave. Naprosto je taj rad na neki način moje svjedočenje tom vremenu, mentalitetu koji traži užitak pod svaku cijenu. Razmišljajući sada o tome, ne čini mi se da se mnogo toga promijenilo.
* Radili ste i Nevjestu, sado-mazo masku za lice izrađenu u maniri vjenčanice?
- Nevjesta se bavila idejom posjedovanja… Ali tradicijski sankcioniranim oblikom posjedovanja, specifično - simboličkim momentima rituala stupanja u brak. Svakako bi bilo naivno izjednačavati suvremeni ritual stupanja u brak s tradicijskim transakcijskim modelom, ali u realnosti većina simboličkog rječnika tradicionalnog vjenčanja uspješno je pobijedila napore emancipacije ili se u najmanju ruku distancirala od doslovnosti i omekšala simbolički naboj. U svakom slučaju, visoko romantizirani elementi rituala zadržavaju korijene u modelu posjedovanja. Žena se predaje, daje i prodaje. Muškarci je daju, primaju i kupuju. Doslovnost je nestala, ali činilo mi se da potpuno naivno romantiziramo simboličke akcije koje su ukorijenjene u obespravljivanju ljudskog bića. Bijele haljine, prstenovi, predaje itd. Gotovo svaki korak nastao je kao posljedica simboličke konsolidacije socijalne pozicije nevjeste, ili njenog nedostatka. Trenutak u kojem romantiziramo elemente određenog rituala ne razumijevajući njihovo stvarno značenje i, dapače, odgajamo generacije da vjeruju da se radi o nečemu slatkom, bezazlenom i romantičnom, bez ikakve sumnje da su isti zapravo simbolički derivati realne opresije… možda nije najpametniji.
* Također, odjeća iz kolekcije "Tease" specijalno je dizajnirana da udovolji seksualnoj fantaziji, da je na vrlo izravan način pobudi.
- Za to konkretno nisam kriv. U potpunosti sam nevin, dapače. Ja sam samo izabrao odjeću koja je dizajnirana da pobudi seksualnu fantaziju… Moja želja je bila proizvesti asortiman autodestruktivne mazohističke fantazije. Vjerujem da želja za postizanjem apsolutne hiperseksualizirane uniformiranosti stvara ogromnu količinu boli i frustracija. Toliko je sveprisutna u posljednje vrijeme, kao da pokušavamo ujednačiti sve elemente i proizvesti unificirani model privlačnosti primjenjiv u svim okolnostima, naravno suočen s današnjim normativima, bojim se da taj rad izgleda kao softcore verzija svakodnevice… Mislim da je estetika hiperseksualiziranosti, koja je nekad bila na periferiji, danas mainstream.
* Među vašim najnovijim je radovima "Zarazne prikaze/Naoružana tijela", a tehnika je tapecirana termoplastika na čeličnoj konstrukciji. Što vas je inspiriralo?
- Ono grozno razdoblje pandemije… Trenutak kada smo na konkretan način postali uplašeni fizičkog kontakta. Kada je drugo tijelo postalo prijetnja, potencijalni napadač. Osnova rada je bila upravo estetizacija tijela, posuđena u velikoj količini iz arhiva nadrealnih sci-fi uprizorenja ljudskosti. Ljudsko tijelo postaje nešto u potpunosti zastrašujuće i gotovo nadljudsko u svojoj sposobnosti uništenja. Pretvoreno je u hladan, bezosjećajni entitet čija je jedina svrha širiti destrukciju dalje. Sve se spojilo u sterilnu situaciju lišenu emocije, u jedan klinički konstrukt. Moram priznati da sam bio izuzetno sretan slobodno posuđujući i spajajući te trenutke fizičke pojavnosti tijela iz beskrajnog arhiva apokaliptičnog SF-a. Činilo mi se kao da imam dozvolu citirati bilo što i bilo koga jer je tema u jednom trenutku prešla iz domene fantastičnog u realnost.
* U intervjuu Vijencu rekli ste: "Mislim da nisam radikalan umjetnik, radikalan umjetnik u Hrvatskoj je prije Boris Šincek, koji dopušta da ljudi pucaju u njega". Stojite li i danas pri tome?
- Toliko je prostora u kojem se može prakticirati neka radikalna umjetnička praksa. Mislim da bilo kakav radikalni diskurs više ne spada u domenu umjetnosti. Vjerujem da se temama koje zahtijevaju naš radikalni angažman treba baviti što dalje od galerija i muzeja.