Victor Vasarely

Nakon više od pola stoljeća restauriran rad oca op arta: Prvo je trebalo počistiti insekte...

Majda Begić Jarić
 Ranko Suvar/Cropix
Vrijednom se umjetninom dvije godine bavila Majda Begić Jarić iz HRZ-a, koja je radi konzultacija putovala u Pariz i u Provansu

Majda Begić Jarić na restauraciji kolaža Barson, djela znamenitog umjetnika Victora Vasarelyja povećih dimenzija, dva i pol puta dva i pol metra, počela je raditi prije dvije godine. Kako bi se bolje upoznala s radom umjetnika i načinom na koji se restauriraju njegova djela, putovala je u međuvremenu u Pariz te u Provansu, gdje se susrela među ostalim i s njegovim unukom Pierreom koji je doputovao u Zagreb radi predstavljanja restauracije, u srijedu 15. rujna u 18 sati u Muzeju suvremene umjetnosti.

Još 2019. godine, govori nam ta voditeljica Odjela za tekstil, papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda, počeli su surađivati s Centre Interdisciplinaires de Conservation et de Restauration du Patrimoine (CIRCP) u Marseillesu, gdje su izvršene analize uzoraka s umjetnine te, paralelno, s Fondacijom Vasarely u Aix-en-Provence.

Fondacija je za projekt našoj sugovornici darovala uzorke originalnog, tzv. sitotisak papira na kojem je Vasarely izrađivao umjetnine, da bi se na njemu mogli obavljati potrebni testovi te probe uoči restauracije na toj iznimno vrijednoj umjetnini. Projekt su podržali Hrvatski restauratorski zavod na čelu s Tajanom Pleše i Ministarstvo kulture. Na samoj promociji projicirat će se i video koji je snimio Jovan Kliska, viši fotograf tehničar HRZ-a. Za glazbeni su dio zaduženi Josip Konfic i glazbena škola Pavao Markovac.

Vasarelyja nije lako restaurirati i unatoč poprilično dugom karijernom iskustvu, bilo joj je to, kako govori Majda Begić Jarić, prvo takvo iskustvo. "Papir je inače težak. Kad čuju da je riječ o restauraciji papira, ljudi prvo pomisle na knjige, a potom na umjetnine. Vasarelyjev je kolaž izveden tehnikom sitotiska koji se reže i lijepi na podlogu od lesonita. Specifičan je i po tome što je kod optičke umjetnosti svaka pa i najmanja pogreška vidljiva. Optička umjetnost namijenjena je među ostalim i podražaju očnog živca, sve je pažljivo izračunato pa ne smije biti ni najmanje greške."

image
Majda Begić Jarić
Ranko Suvar/Cropix

Kolaž u čijem su temelju plava i zelena boja datira iz 1967. godine, a godinu dana kasnije, revolucionarne 1968., pod kustoskom palicom Bože Becka, taj će umjetnik izlagati u MSU, odnosno, tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti. Sljedeće godine, rad će i otkupiti ova institucija.

Vasarelyjeve veze sa Zagrebom, naime, protežu se godinama. Upravo zahvaljujući tim vezama, donirao je svoje radove, među kojima i Barson. Budući da je francuski umjetnik mađarskih korijena mnogo slika iz 60-ih godina nazivao Barson, pitamo našu sugovornicu zna li što znači ta riječ. “Pretpostavlja se da je riječ o baršunu, no ne sa stopostotnom sigurnošću. Ponekad je znao izmišljati riječi za naziv svojih umjetnina", govori. Papira je sitnih mnogo, no Majda Begić Jarić kaže da nije sve umjetnik radio sam: "On bi napravio nacrt, a imao je svojeg pomoćnika".

Inače, ovo je prvi put da se vrijedna Vasarelyjeva umjetnina restaurira nakon više od polovice stoljeća. Kako govori restauratorica: "Kad sam prvi put analizirala umjetninu, cijela površina lica i poleđine umjetnine bili su prekriveni prašinom, a na 'licu' (prednjoj strani slike, op. a.) zatečene su i nečistoće, oštećenja od djelovanja insekata, mrlje nastale zbog utjecaja vlage te manje masne mrlje uz rub umjetnine izazvane rukovanjem". Nakon prikupljenih informacija uslijedilo je čišćenje brisaćim sredstvom te potom čišćenje tragova insekata skalpelom. Mrlje izazvane rukovanjem tretirane su, pak, medicinskim benzinom.

Radila je, dakle, dvije godine na restauraciji djela slavnog majstora optičke umjetnosti, jer, kako dalje govori: "Neke faze, poput podljepljivanja, zahtijevaju sušenje čitav dan. U pozadini je puno istraživanja, kao što znamo mi koji smo u ovom poslu, nešto što je bilo dobro za jednu umjetninu, ne mora nužno funkcionirati na drugoj".

image
Majda Begić Jarić, Pierre Vasarely i Pascale Girard

Istražujući kako dalje, otputovala je u Aix-en-Provence, u Fondaciju koja nosi umjetnikovo ime, a živopisna je građevina, s mnoštvom crno-bijelih ćelija, napravljena upravo u duhu umjetnosti Victora Vasarelyja. Odnosno, i autor je muzeja sam umjetnik u suradnji s dvojicom arhitekata. Svoj posjet opisuje: "Bilo je predivno, jer sam ulazeći u Fondaciju imala osjećaj da sam, doslovno, ušla u umjetninu. Lijepo su me prihvatili. Pierre Vasarely, umjetnikov unuk koji vodi fondaciju, pokazao mi je depo sa svim njegovim umjetninama, skicama koje su mu služile kao priprema za stvaranje. To je nešto što rijetko tko ima prilike vidjeti. I vodstvo ovom Fondacijom osvijestilo mi je koliko je on bio veliki i važan umjetnik". Inače, nastavlja, "Pierre Vasarely vrlo je komunikativan, simpatičan, otvoren za suradnju. u Zagreb je stigao sa svojim sinom Ugom kojeg uvodi u posao vođenja Fondacije Vasarely". Boravila je, potom, u Parizu. Poklopilo se da se upravo u francuskoj prijestolnici otvorila velika izložba, odnosno, najveća Vasarelyjeva retrospektiva uopće. No, Majda Begić Jarić nije bila klasična posjetiteljica: "U Pariz sam išla prije svega vidjeti na koji su način neke od umjetnina koje su izložene prethodno restaurirane, odnosno, kako su drugi pristupili rješavanju problema s kojima sam se ja suočavala tijekom rada na kolažu Barson", kaže i dodaje: "No, nisam se puno usrećila u tom kontekstu jer su sve umjetnine bile dobro održavane, većina ih je iz privatnih kolekcija".

Ipak, iskoristila je boravak u Francuskoj. U Centru je s voditeljicom Restauratorskog odjela Veronique Sorano Stedman, voditeljicom Odjela za restauriranje grafike Anne Catherine Prud'hom i voditeljicom Odjela za restauriranje arhitektonskih crteža Clothilde Cooper razmijenila iskustva o konzervatorsko-restauratorskim radovima na umjetninama na papiru te se konzultirala o rješavanju specifičnih problema na djelu Barson, a prethodno s voditeljicom Restauratorskog odjela Pascale Girard u Fondaciji.

Restauracija kolaža Barson sastojala se od četrnaest točaka, među kojima su bili i transport u posebnim uvjetima iz Muzeja suvremene umjetnosti na Odsjek za papir Hrvatskog restauratorskog zavoda, fotografiranje umjetnine, rastavljanje, izrada dokumentacije, razne analize, npr. topivosti boje, analize zatečenog ljepila, vrste papira i boje itd., probe suhog čišćenja, podljepljivanja, retuša… Kako je manji dio umjetnine nedostajao, trebalo je i to rekonstruirati, kao i sam okvir. Drveni okvir umjetnine očišćen je suhim postupkom, a nedostajući dio rekonstruirao se jelovinom. Naša sugovornica odgovara na pitanje je li to njezina dosad najkompleksnija restauracija: "Svaka restauracije umjetnina na papiru vrlo je individualna. Ova je nešto posebnija jer je kolaž Barson velikih dimenzija pa se morala rastavljati i u dijelovima restaurirati. Kod umjetnine Barson najzahtjevniji je bio retuš, dakle, rekonstrukcija nedostajućih dijelova tiskanog sloja boje, u ovom je slučaju riječ o sloju sitotiska. Još kako je riječ o optičkoj umjetnosti, dodatno je trebalo paziti da se intervencija retuša minimalno vidi da ne remeti cjelovito sagledavanje umjetnine".

Inače, Vasarelyjeva su djela na visoko cijeni pa se jedno iz serije Barson, primjerice, nudilo na aukciji preko kuće Christie’s za 20.000 dolara. Rad koji je bio u ponudi iz je kolekcije Denise Rene, poznate pariške galeristice koja je promovirala i Vasarelyja i mnoge domaće umjetnike, među kojima je bio i Ivan Picelj.

Victor Vasarely rođen je 9. travnja 1906. u Pečuhu kao Vásárhelyi Győző, a kad je imao dvije godine, obitelj se preselila u Budimpeštu. Pohađao je trgovačku školu, nakon koje je upisao medicinu, no ubrzo ju je napustio te pohađa večernji tečaj crtanja u privatnoj školi Arthura Podolinija Volkmanna. Paralelno radi i kao asistent u jednom farmaceutskom laboratoriju, gdje je došao u dodir s grafičkim dizajnom. Nakon selidbe u Pariz, bilo je to 30-ih godina, nastaje njegov rad Zebra, prvi u tom pravcu. U Parizu je dizajnirao plakate za razne oglašivačke agencije, a na Božić 1939. u Café de Flore upoznaje galeristicu Denise René. Poznanstvo s njom bila je prijelomna točka u njegovoj karijeri.

Oženio se s Klárom Spinner s kojom je imao dva sina, Andréa (1931.) i Jean-Pierrea (1934. - 2002.), koji je također bio slikar po umjetničkom imenu Yvaral. U Pariz je stigao pod utjecajem školovanja na Bauhausu.

Inače, prije Centra Pompidou ove godine posljednja je Vasarelyjeva izložba u Parizu bila 60-ih godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. rujan 2021 09:44