Trijenale kiparstva

Napokon na izložbi vidimo manje promišljanja, a više radosti u stvaralaštvu

Skulptorska instalacija Vojina Hraste sastoji se od oblaka po kojemu curi vino iz kanistra. Posebnim mehanizmom vino se vraća u kanistar i nastavlja svoje beskonačno kruženje. Pored njega, istaknut je moto na njemačkom (ujedno i naziv djela): ”Ich werde meine zeit mehr verschwenden”, odnosno: ”Više ću tratiti svoje vrijeme.

 Smuk Luka/
Vjerujem da bi se ovaj trijenale jako svidio Ratku Petriću, kiparu čiji su radovi bili puni humorne i cinične kritičnosti

Zbog potresa koji je nagrizao brojne zagrebačke muzejske i galerijske institucije, kao i zbog krize koja ih nagriza još intenzivnije, umjetnicima se prostor za izlaganje drastično smanjio. Velika šteta koju je pretrpjela Gliptoteka HAZU odgodila je Trijenale kiparstva koji se trebao održati 2021. Srećom, ova važna manifestacija nije otkazana.

Ovogodišnji, četrnaesti Trijenale hrvatskog kiparstva bit će prikazan na nekoliko lokacija: u jednom prostoru Gliptoteke, u Galeriji Bačva HDLU-a, u prostorima Hrvatskog inženjerskog saveza u Berislavićevoj (gdje je već bio postavljen dio ovogodišnjeg Salona mladih) i u novootvorenoj Galeriji Cloverfield gdje će se održati izložba Vedrana Perkova, dobitnika nagrade prošloga Trijenala. Izložba će trajati od 5. srpnja do 28. kolovoza. Ove je godine izbor radova bio znatno stroži nego na prošlom Trijenalu, a radove su birali kipari Petar Barišić, Vedran Perkov i Antonija Balić Šimrak i povjesničari umjetnosti Nataša Ivančević i Filip Turković Krnjak.

Ovogodišnji Trijenale pokazuje neke promjene vodećih trendova u našoj skulpturi. Naravno, teško je generalizirati gledajući jednu izložbu koja pokušava pokazati scenu što obuhvatnije. Radovi svakako variraju kvalitetom, ali opći je dojam kako na izložbi možemo vidjeti puno manje u sebe zatvorenih eksperimenata (i, da upotrijebim omiljenu riječ svojih kolega povjesničara umjetnosti, "promišljanja" čegagod) i znatno više radosti u stvaralaštvu. Ovakve izložbe pokušavaju označiti mjesto skulpture danas. Što je ona u društvu (osim tog toliko nam dragog javnog spomenika prevažnim ljudima i događajima) i koje se emocije i stanja njome mogu prenijeti? Po broju uspjelih duhovitih ostvarenja, kao i zbog nekoliko zanimljivih provokacija, mislim da bi se ovaj trijenale jako svidio Ratku Petriću, pokojnom kiparu čiji su radovi bili puni humorne i nerijetko cinične kritičnosti.

Počnimo s jednom takvom provokacijom - prijedlogom za spomenik "Žrtvama zelenog terora" čiji je autor Ivan Midžić, u suradnji s Ivanom Smolčićem. Žrtve iz naslova su ni manje ni više nego - plastične slamke. Ovaj ironični spomenik komemorira te plastične cjevčice čija je uporaba odnedavno zabranjena iz ekoloških razloga. Riječ je o punokrvnoj, bezobraznoj subverziji dominantnog narativa o očuvanju prirode. Čak i ako se slažemo s nužnošću ekološke svijesti i ako smatramo da je svako smanjenje jednokratne plastike pozitivan pomak, ne možemo zatvoriti oči pred licemjerjem suvremene ekologije koja minijaturne pobijede prikazuje kao goleme trijumfe. Društvo se zato (čini se) ne mora baviti puno neugodnijim, ali dugoročno značajnijim, ograničenjima - primjerice potrebom za drastičnim smanjenjem industrije i automobilskog prometa ili inzistiranjem na povratnoj ambalaži i na smanjenju ambalaže općenito. Dok Zemlja gori našom zaslugom, mi se uz pompu rješavamo plastičnih slamčica, a jedan kipar s ruba Europe daje im lakrdijaški hommage.

image

Prijedlog za spomenik "Žrtvama zelenog terora" čiji je autor Ivan Midžić, u suradnji s Ivanom Smolčićem. Žrtve iz naslova su ni manje ni više nego - plastične slamke. Ovaj ironični spomenik komemorira te plastične cjevčice čija je uporaba odnedavno zabranjena iz ekoloških razloga

Ivan Midžić

I invencije primarno vezane uz igru pojmovima ove su godine nerijetko duhovite. Tihomir Matijević radi "Spomenik Snješku Bijeliću", dakle ovjekovječava snježnu i prolaznu skulpturu u trajnom materijalu. Iza nje stavlja fotografiju (statičan prizor umjetnikova rada na skulpturi) u koju je inkorporiran video, to jest prizor kojemu je svojstven protok vremena. Simetrija fenomena koje doživljavamo kao trajne ili prolazne ovdje je višestruka i mogao bih reći da upućuje na prolaznost kao temelj svega, prolaznost kojoj mi (neuspješno) pokušavamo izbjeći, između ostaloga i stvaralaštvom.

Skupina Denisa Kraškovića "Napad na golaća" pokazuje tragičnu i mračnu sliku ljudskog društva kroz likove neidentificiranih bića koja okružuju nezaštićenu životinjicu. Zakoni prirode u kojima su nezaštićeni i slabi plijen zakoni su i ljudskih, tobože civiliziranih, zajednica, a Krašković to ovdje pokazuje kao svojevrsnu basnu. Dosadašnji su radovi ovoga kipara bili ludični i nerijetko veseli. Ova skupina s agresivnim asocijacijama možda je antipod njegovoj idiličnoj skupini u kojoj sveti Franjo Asiški propovijeda šarenim životinjama. Ni ovdje ne nedostaje humora, ali ovoga puta to je otrovan, tužan i crni humor, možda primjeren današnjem vremenu.

Skulptura Kristiana Kožula "Zarazne prikaze (naoružana tijela)" visoko je dorađeno ostvarenje koje djeluje poput nekog skupog i čudnovatog proizvoda. Bilo bi previše lako i previše jednostavno povezivati njegove radove koji asociraju na ljudske figure s neobičnim aplikacijama (poput kugli na Šutejevim skulpturama nekoć) s donedavno aktualnom pandemijom. Zato bih predložio malo suptilnije i bezvremenskije tumačenje - naime poistovjećivanje čovjeka s molekulom. Svaka je molekula specifičan spoj atoma koji reagira na specifičan način s drugim molekulama ili atomima. Krhkost ili čvrstoća veza koje povezuju atome u neku molekulu posljedica je njihovih svojstava, ali uvelike ovisi i o njihovoj okolini. Nije li to slično načinu na koji ljudi konstruiraju svoje ličnosti? Nisu li naši stavovi i naše nesigurnosti u stalnom preslaganju i izmjeni? Nekome dajemo, a od nekoga uzmemo poneki atom mišljenja. U neprestanoj smo opasnosti da se naše krhke mentalne konstrukcije ne uruše same u sebe, ali izvana djelujemo (ili se barem trudimo djelovati) čvrsto i kompaktno, poput ovih skulptura s dobro zašarafljenim i učvršćenim dijelovima.

image

Skulptura Kristiana Kožula "Zarazne prikaze (naoružana tijela)" visoko je dorađeno ostvarenje koje djeluje poput nekog skupog i čudnovatog proizvoda

Kristian Kožul

Vrlo zanimljiv spoj ljudskog tijela i tehnologije predstavlja Vitar Drinković u interaktivnom radu koji otkucaje srca posjetitelja transformira u zvukove i svjetlosne efekte, a oni, opet, utječu na rad srca konzumenata djela. Ljudsko tijelo dobiva ekstenziju, ali ne bih rekao samo u tehnologiji, nego u specifičnoj animaciji okoline koju ta tehnologija omogućava. Kako sam stava da je moguće ostvariti produhovljenu tehnologiju koja ne postoji samo zbog ljudske želje za komforom i ekspanzijom ljudskog utjecaja na prirodu (karakteristične za zapadnog čovjeka), nego i zbog čovjekova osobnog rasta i povezivanja sa živim svijetom, skulpture Vitra Drinkovića uvijek su mi bile posebno fascinantne, a ovom je svakako opravdao svoje godine stvaralaštva na sjecištu umjetnosti i tehnologije.

image

Vrlo zanimljiv spoj ljudskog tijela i tehnologije predstavlja Vitar Drinković u interaktivnom radu koji otkucaje srca posjetitelja transformira u zvukove i svjetlosne efekte, a oni, opet, utječu na rad srca konzumenata djela

Vitar Drinković

Alex Brajković još jedan je mlađi umjetnik koji uspješno živi na tom raskrižju, a njegove sam radove tek nedavno upoznao. Brajkovićeve instalacije uspješno spajaju tehnologiju, glazbu i vizualne fascinacije, proizvodeći programirane zvukove ili efekte. Njihov rezultat nije kakofoničan, nego rađa novim skladom. U radu kojim se predstavlja na Trijenalu on se koristi dimom, strujanjem zraka iz ventilatora i zvukom kako bi stvorio posebno sinestezijsko iskustvo. Riječ je o tehnološki ostvarenom ambijentu koji pokušava proširiti našu svijest za vlastitu neposrednu okolinu, to jest povećati našu prisutnost u trenutku (za razliku od brojnih tehnoloških naprava kojima se neprestano služimo i koje nas odvlače u autizam). Tehnologija je samo manifestacija ljudskoga uma, a um može biti i destruktivan, ali može i oplemenjivati život.

image

Brajkovićeve instalacije uspješno spajaju tehnologiju, glazbu i vizualne fascinacije, proizvodeći programirane zvukove ili efekte

Alex Brajković

Na izložbi će se vidjeti i zanimljiva interaktivna instalacija Tee Hatadi "Ksilofon" koja također angažira zvuk. Svakog ljubitelja znanstvene fantastike primamit će "Portal" Dana Ibrahimovića, skulptura sa psihodeličnom videoprojekcijom, a ostvarenje Filipa Mahmudćehajića koje prikazuje jahača na hrtu ostavilo je na mene dojam i svojom snažnom dinamikom i svojim blesavim humorom. "Prekapanja" Marine Bauer pozivaju gledatelja na dodir i otvaranje ladica s različitim materijalima. Pri tome se tijelo recipijenta ovog djela posve suživljava s teksturama u ladicama i s površinama skulpture, modeliranima prema otiscima ljudske ruke, pa je dojam spajanja s radom posve erotski.

image

Ostvarenje Filipa Mahmudćehajića koje prikazuje jahača na hrtu ostavlja dojam i svojom snažnom dinamikom i svojim blesavim humorom

Milan Krkac/

Ima na Trijenalu i banalnosti i, kao i obično, forsiranih dosjetki i pseudointelektualizma, ali takvi su radovi ove godine u manjini. Okretanje ka duhovitosti i vizualnoj fascinaciji nikako ne znači banalizaciju umjetnosti. Dapače, mnoga ostvarenja na ovom Trijenalu vrlo uspješno komuniciraju svoje poruke o pojedincu i o društvu danas.

Neočekivanu i jako potrebnu poruku suvremenom čovjeku gladnom informacija, ovisnički željnom medijski nametnutog samousavršavanja i društvenoga uspjeha, drugim riječima - tom nametljivom i napornom stvorenju, daje Vojin Hraste. Njegova skulptorska instalacija sastoji se od oblaka po kojemu curi vino iz kanistra. Posebnim mehanizmom vino se vraća u kanistar i nastavlja svoje beskonačno kruženje. Pored njega, istaknut je moto na njemačkom (ujedno i naziv djela): "Ich werde meine zeit mehr verschwenden", odnosno: "Više ću tratiti svoje vrijeme." Alkohol je mnogima dobar bijeg od stvarnosti, jer daje osjećaj lakoće, beskonačnosti i određene sigurnosti, osjećaj usporediv sa stanjem oblaka koji plutaju nebom, raspršuju se i ponovno se formiraju iz zemaljskih isparenja. Vrijeme je zaista beskonačno, poput Hrasteova tijeka vina, ali ljudsko je vrijeme ograničeno i omeđeno grčevima, ambicijama i strahovima u kojima živimo. Zato, naučimo nešto od oblaka! Rasplinjujmo se bez straha, upravo zato što nismo vječni, a to nisu ni naša ostvarenja. Tratimo vrijeme, jer vrijeme trati nas! A malo vremena svakako se isplati protratiti na ovogodišnjem Trijenalu kiparstva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. srpanj 2022 12:24