Slučajno ili ne, na tri različite europske lokacije u isto, ljetno vrijeme predstavljeni su umjetnički opusi autora fokusiranih na svjetlost. Sredinom srpnja, tijekom Internacionalnog festivala u Manchesteru (MIF), holandska umjetnica Germaine Kruip s dvostrukom adresom, briselskom i amsterdamskom, izvela je radikalnu kazališnu predstavu. Gotovo bez aktera, dominantno svjetlosne provenijencije, naslovila ju je "Mogućnost" ("A Possibility"), vjerojatno s razlogom, jer je organizator taj projekt označio terminom "prošireni teatar". U istom periodu, sredinom srpnja, u bečkoj je Albertini otvorena retrospektivna izložba austrijske umjetnice Brigitte Kowanz. Žena je tijekom čitave umjetničke karijere odašiljala svjetlosne signale, najčešće koristeći neon, smatrajući kako je znanstveno neuhvatljiva "materija" idealan alat za kriptografirane poruke. Premda su poruke vrlo jednostavne poput "Svjetlo je to što vidimo" ("Light Is What We See"), kako glasi naslov bečke izložbe, neonski proizvodi su istodobno i atraktivne šifre proširena smisla. Dakle, dvije žene, Brigitte (1957. - 2022.) i Germaine (1970.) duboko su svjesne kako je svjetlost kompleksan mehanizam koji konstantno izmiče i ne da se kontrolirati, htjele one to ili ne. Krajem srpnja u Rovinju je, u Galeriji Adris, napokon otvorena mini retrospektiva domaćeg autora Gorana Petercola (1949.) duhovita naziva "Moglo je drugačije, ali nije". Izložba je kasnila dobrih mjesec dana zbog olujnog nevremena koje je oštetilo transparentno pročelje galerije. Netko će duhovito dodati kako je igranje sa svjetlošću i sjenom ponekad rizičan posao, čak ga nije pošteđen ni umjetnik, također s dvostrukom adresom - riječkom i rovinjskom.
‘Moglo je drugačije‘
Petercolova se praksa dugi niz godina temelji na autorovoj, moglo bi se slobodno reći osobnoj komunikaciji sa sjenama različitih predmeta, pogotovo pehara, čaša, zdjela i slično. U rovinjskoj je galeriji, između ostalog, izrezivao figure sjena te ih udvostručivao. Teško je pritom osloboditi se dojma da čitava izložba nije daleko od serijskog nizanja školskih vježbi. Ne može to popraviti ni popratni tekst u kojem njegova trenutačna životna partnerica (Sabina Salamon) uporno ponavlja kako je Petercolova praksa "nedokučiva" za većinu posjetitelja. Nedokučiva ili ne, a po naslovu "Moglo je drugačije" jasno govori kako su vježbe sa sjenama i razlivenim mrljama po papiru iskustveno tanke operacije sa "slučajem" i "slučajnosti". Termin "nedokučivo" ipak bi trebao pokrivati praksu snažnijeg ezoterična impulsa.
Za razliku od njega, Holanđanka Kruip navodi kako se u početku bavila scenografijom bez primisli na umjetničku karijeru. Ona se (karijera) zbila usput jer su, očito, kazališne daske stimulativan ambijent za kreativan dijalog sa svjetlošću i zvukom. Također navodi kako je nije privlačila proizvodnja pukih galerijskih artefakata, osim ako u njima nije vidjela "mogućnost" šire primjene. Njezine instalacije s odrazima svjetlosti na zidu, najčešće u formi savršena kruga, ili geometrijske skulpture od mjedenih cijevi koje drže rezonancu punih šest minuta, prvenstveno su namijenjene predstavama. Štoviše, bili su jedini akteri proširenog teatra u Manchesteru. U dvorani Royal Northern College of Music, u suradnji s američkim violinistom i kompozitorom Hahnom Roweom te britanskom skladateljicom Emily Howard, Germaine Kruip je predstavila scensko-muzički komad u dva dijela. U prvom je koristila tipična iskustva eksperimentalnog filma, pa je trepereće svjetlo bilo glavni i jedini protagonist na sceni. U drugom je sa stropa spustila dugačke cijevi od mjedi (skulpture) po kojima su četiri statista udarala u skladu s partiturom Britanke Emily. Prvi je dio zaključen masivnom crnom sjenom. Crno se klupko odvojilo od pozornice i prošlo čitavom dubinom gledališta, što je izazvalo pozitivan šok u publici. Ugođaj crnog svjetla ostao je gotovo tijekom čitava drugog čina. Prije 20 godina (2005.) Holanđanka je pod pokroviteljstvom biroa Stedelijk muzeja na sajmu Frieze Art u Londonu postavila izazovni ambijent. Kroz 80 metara dugačak koridor sajma razvodila je crnu sjenu nad glavama posjetitelja. Projekt je nazvala "Kolebajuća nebesa" ("The Wavering Skys"). U to je vrijeme proučavala učinak sjene koje oblaci proizvode na različitim konfiguracijama tla. Sajamski mehanizam od stropnih lampi bio je programiran s tri stotine računala!
Morseov kod
Miljenica bečke publike Brigitte Kowanz prije osam je godina uz Erwina Wurma izlagala u Austrijskom paviljonu tijekom 57. Venecijanskog bijenala. Tamo je pokazala neonske petlje koristeći Morseov vizualni kod kako bi upozorila na važne datume digitalne revolucije. Od datuma pokretanja Google pretražitelja do datuma lansiranja Wikipedije i prvog iPhonea. Po tome što je vizualno stimulativan, Morseov kod prvenstveno je shema zvučnih signala, zbog čega se u oba slučaja, holandskom i austrijskom, može govoriti o bliskim umjetničkim interesima (istodobno za svjetlost i zvuk). Brigitte je često bila angažirana za vizualno punktiranje javnih građevina, povijesnih i suvremenih. Tako je u St. Pöltenu vodotoranj stare tvornice viskoze (Glanzstoff) 2017. preobrazila u svjetleću fontanu. Figurom "ektoplazme" osvježila je zapušten industrijski kompleks u skladu s vlastitom maksimom "sjetite se budućnosti", kojom je prošle godine naslovljena njezina samostalna izložba u Galeriji Krinzinger, također u Beču. (Manje je poznato da su umjetnici "futuristi" početkom stoljeća prisustvovali spiritističkim seansama kako bi svjedočili pojavama ektoplazme, nastojeći ih čak zabilježiti fotoobjektivom.) Godinu prije smrti pozvana je da osmisli projekt na krovnoj platformi glavnog kolodvora u Zürichu. Njezin odgovor bio je zvjezdolika konstrukcija od neona koja Morseovim kodom šalje poruku: ALWAYS A WAY, ALWAYS AWAY. Svjetlosna shema na vrhu ciriške zgrade, iznad važnog sjecišta željezničke mreže, vizualno je izazovna i kriptična istodobno. Geometrijska petlja je dvosmislena i poručuje kako su različiti načini na koje dionici informatičkog društva izmiču javnom prostru - zbog silne mobilnosti sve su kraće prisutni u njemu.
U sva tri slučaja, hrvatskom, austrijskom i holandskom, vježbanje svjetlosti krajnje je konceptualno, minimalno i gotovo tautološko. Međutim, to ne znači da krajnji proizvodi nemaju težinu. U izravnom smislu težine kao što je slučaj Petercolova metalnog odljeva čaše sjedinjene sa svojom sjenom ili u smislu metafizičke težine crne sjene na pozornici engleskog teatra, odnosno poruke na krovu švicarskog kolodvora. Dijalog sa svjetlošću izazovan je u doba eksperimentalne fizike koja izlazi izvan granica čovjekova poimanja, pogotovo kada je riječ o brzinama znatno većim od brzine svjetlosti. Čini se da informatička mreža konstantno izmiče granicama stvarnosti. Čini se, također, da je disciplina umjetnosti potentnija u tom pogledu negoli disciplina znanosti.
Za kraj mala digresija. Rovinjsko je nevrijeme odgodilo otvorenje Petercolove izložbe. Nije li to bila poruka domaćem umjetniku kako bi, eventualno, pokrenuo i dijalog sa svjetlošću na sjevernoj strani galerije? Ta je strana kompletno u staklu te je zbog potrebe klasičnih izložbi već u startu bila blokirana pomičnim pregradama. Očito je isti prostor bio predviđen za drugu funkciju. Čini se, na koncu, kako domaći umjetnik nije imao sluha za metafizičku poruku oluje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....