Zagrebačke izložbe korčulanskog majstora kolorita Stipe Nobila nezaobilazni su događaji za ljubitelje njegova slikarstva. Tako i u ovo nesretno vrijeme za umjetnike, Nobilov Mediteran ipak je našao nekako put od daleke Lumbarde do metropole. Obljetnička izložba povodom 50. godišnjice slikareva stvaralaštva u galeriji Mona Lisa donosi pedesetak Nobilovih slika malih formata u njegovom prepoznatljivom stilu i motivima koji se vežu uz njega. Motivi su to njegove Korčule i njegove svakodnevice, pogledi s terase stare obiteljske kamene kuće na otoke, zatim vinogradi, stabla limuna, masline, čempresi i raskošna flora. Kako živi tako i slika, reći će Nobilo koji slovi i za jednog od posljednjih naših velikih slikara Dalmacije i Mediterana. „Na mojim je slikama sve u harmoničnom poretku. Na slici sve treba biti obrađeno, okopano, kao u rajskom vrtu“. Okruglih pola stoljeća stvaranja povod je i za sjećanje na njegove slikarske početke koji su vezani upravo za Zagreb gdje se usavršavao i gdje je živio dugi niz godina, dok se nije vratio na rodnu Korčulu. I svoju je prvu samostalnu izložbu također imao u Zagrebu, 1976. godine u Galeriji Zagreb hotela Intercontinental.
Rođen u Lumbardi 1945. godine, nakon završene Pedagoške akademije u Splitu u klasi Ante Kaštelančića Nobilo je upisao zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti i diplomirao u klasi Šime Perića 1971. godine. Kao slikar apstrakcije, Perić nije toliko utjecao na slikarstvo Stipe Nobila u stilskom smislu - od samih početaka inklinirao je figuraciji i pejzažu – više je to bilo intelektualno i savjetima. Nobilo se nikada nije htio svrstavati u pravce, nisu ga zanimali trendovi. Kad je riječ o samom izrazu, figuracije se nije nikada htio odreći, pa čak ni za vrijeme studija krajem 60-ih i početkom 70-ih te narednih godina dok je živio u Zagrebu, u vrijeme prevlasti apstrakcije i pojave konceptualne umjetnosti. On naprosto nikada nije razmišljao apstraktno i sebe je uvijek vidio kao slikara Mediterana, no svjestan da mora pronaći vlastiti stil. Jer, Mediteran su slikali mnogi prije njega. Na naglašeni kolorit u pejzažu usmjerio ga je jedan od njegovih velikih uzora - Ivo Dulčić s kojim je Nobilo surađivao na izradi mozaika. I tako je došao do slike koju neće više mijenjati, pa čak ni u samim motivima. Uvijek je to varijacija samu njemu svojstvenog pejzaža, gdje nema mjesta za ljudsku figuru, izgrađenog od ploha čistih, jarkih boja gdje isprekidane bjeline određuju rubove formi. Uvijek je to isti Mediteran - dalmatinskih otoka, maslina, vinograda – ponekad i izmišljeni: „Ja izmišljam motive, to su komponirani pejzaži. Izmišljena ljepota nastaje iz mojih misli“, kaže Nobilo koji svoje radove zna usporediti i s glazbom čiji je veliki ljubitelj. „Sve je muzika“.