Mnogo je detalja na slikama Nikoline Šimunović. I nakon što pomislite da ste pojedinu sliku dobro proučili, iznenadit će vas, iskočit će pred vas detalj koji možda ranije niste primijetili. Bilo da je to kolaž, grafizam ili nanos boje. Dat će taj, naizgled sitan detalj, nakon što ga primijetite, novu dimenziju čitavoj slici.
Dvadeset godina stvaralaštva ova umjetnica, akademska slikarica i profesorica likovnog, slavi velikom izložbom u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku. Ova okrugla obljetnica u njezinom rodnom gradu mogla bi, doduše, prizvati i retrospektivu, no umjetnica se odlučila pokazati najnovije radove, na kojima radi posljednje tri godine.
Na početku razgovora Nikolinu Šimunović pitamo za različite tehnike koje koristi. Na slikama, primjećujemo, ima i konca: "Uvijek u svojem stvaralaštvu kombiniram tehnike. Volim slojevitost slike. Motivi su imaginarni, a više me interesiraju građa slike i njezina struktura. Prvo krenem slojem akrila, a potom našivam kolaž. Nekako mi se čini da na kolažu uvijek i završim. Prošivam, dakle, platno, tkaninu, pa stare crteže iskidam i režem kako bih dobila dodatnu slojevitost. Pa ponovno boja...”
Okušat će se, kaže, i u tapiseriji, zanimaju ju mnogi zanatski načini proizvode, radi na sebi, mijenja se, razvija.
Radi i skulpture od stakla, što također izlaže u Dubrovniku: "Učila sam ovu tehniku u tvornici u Dugom Selu. Oni su me uputili što se sve može sa staklom. Nakon što se malo slegnu dojmovi oko otvaranja izložbe, ponovno odlazim njima. Tek sam 'zagrebala' površinu s ovom tehnikom, ona, naime, pruža još milijun mogućnosti, i puno je kompleksnija nego što sam vjerovala kad sam počela raditi u njoj, golema je to mašinerija. Za skulpture sam radila sama slojeve stakla, koje sam potom spajala, kao što to činim sa slikom."
Oblikovanje u trećoj dimenziji nije joj strano, naime, prije nego što je završila Likovnu akademiju u Zagrebu, u klasi slikara Zlatka Kesera, ova je umjetnica studirala i na Likovnoj akademiji u Širokom Brijegu, gdje je kiparstvo slušala kod Nikole Vučkovića, profesora na kojeg, govori, gleda s velikom nostalgijom. Puno ju je toga naučio. Kao uostalom i Keser, čiji se utjecaji možda mogu i iščitati na pojedinim grafizmima na slici. Radi se, uglavnom, o umjetnici koja se ne želi ograničiti isključivo na jedan medij.
Plava boja gotovo uvijek dominira njezinim radovima, umjetnica će reći da je to nesvjesno: "Što god radila, na kraju se probije plava, valjda ju nosim u sebi, u podsvijesti mi je."
I naziv je izložbe ispiriran bojom. "Lapis lazuli" je dragi kamen iz kojeg se dobiva plava boja, i čiji se prah koristio za dobivanje azurno plave. Radi kardinalske crvene boje znali su se povesti i ratovi. Kako je s ovom bojom? "Navodno je u povijesti i ona bila skuplja od zlata."
Predaje, dakle, u osnovnoj školi. Svaki dan u slobodno vrijeme odlazi u atelje: "Ako si ne zacrtaš tako, ne buda ništa. Nekad mi se i ne da, no nakon što dođem u atelje, bude mi drago. Pandemija mi je na neki način dala više vremena, bila sam fokusiranija, u ateljeu sam bila češće nego ikad. Ne znam kad bih inače napravila tako velike formate, sada sam si na neki način dala i oduška." Nazivi su meditativni, kao što je "Panteon za naše snove" i slično: "To je ta emocija nakon što dođem u atelje, boravak u ateljeu i stvaranje za mene je meditacija."
Njene slike su na izložbi one većih dimenzija, četiri puta četiri metra, ili metar puta dva, skulpture tridesetak centimetara, a izlaže instalaciju od epoksi smole unutar koje se nalaze kolaži. Kustosica je izložbe Anita Ruso, a traje do 18. srpnja.