Duška Večerinu upoznali smo, u široj javnosti, kao sudskog vještaka za umjetnine. Čest mi je bio sugovornik kada bi trebalo rekonstruirati podrijetlo neke slike, kada bih se bavila crnim tržištem umjetnina ili tragala za autorom nekog potpisa.
Naime, on čuva doma sve potpise svih slikara s čijim se djelima ikada susreo, a autora neke slike može prepoznati i na temelju inicijala. Danas u mirovini, radio je u MUP-u kao inspektor, pokazivao je sklonost ka umjetnosti, no tada nije bilo specijaliziranog inspektora za umjetnine. Pročulo se za njega pa su svaki put kada bi se susreli s umjetninama čije im je podrijetlo bilo teško utvrditi, dolazili k njemu. Jednom mi je rekao da mu je najneobičniji slučaj s kojim se susreo bio kada ga je bogati kolekcionar, koji je kupovao djela preko nekog umjetnika, pozvao da dođe k njemu i procijeni mu zbirku. Poredavši djela jedno uz drugo, Večerina je odmah shvatio da je riječ o jednom rukopisu, krivotvorinama koje je radio taj, jedan umjetnik. Ponekad, naime, treba samo znati bazično promatrati. Od njega smo naučili, na temelju mnogih terenskih istraživanja, i da u Hrvatskoj naprosto ne postoje dobri krivotvoritelji umjetnina, nego isključivo oni loši, odnosno ako i postoje dobri, oni su otišli van, nisu ostali kod nas.
Duško Večerina ima jedan hobi koji sada, otkako je u mirovini i ima malo više vremena, prerasta u nešto mnogo više od hobija. Naime, on sakuplja djela umjetnika koji su se nadahnuli Jadranom, bilo domaćih, bilo stranih. Iako je na tim slikama obuhvaćena cijela obala, rekla bih da dominiraju prizori Opatije, Voloskog i Lovrana. To i ne čudi jer je u zbirci dosta austrijskih umjetnika kojima je krajem 19. i početkom 20. stoljeća taj kraj postao odmaralište. Sada je izložba nazvana "Jadran nadahnuće" otvorena u Muzeju grada Rijeke gdje se može pogledati sve do 10. prosinca. S obzirom na količinu motiva vezanih uz ovo područje, ima smisla da se održava u Rijeci. O izložbi pišu Ervin Dubrović i Ana Petković Basletić, a posljednjih nekoliko godina, otkako smo o njoj i mi pisali, i bila je već i pokazana, dopunjena je mnogim akvizicijama.
Ono što mi je posebno zanimljivo, dopadljivo, u ovoj zbirci jest da je skupljana pažljivo, no relativno skromnim novcem. Nije riječ o zbirci nekog pojedinca s golemim budžetom kojemu je, eto, rečeno da danas znači imati ukusa ako stavi, primjerice, Julija Knifera na zid. Ovdje je riječ o zbirci koja je skupljana ciljano, sa strašću prema određenoj temi, a sva popratna dokumentacija i istraživanje pojedine umjetnine lako će ukazati na zanimanje kojim se bavio Večerina. Djela variraju, naravno, u kvaliteti, no kvaliteta je cijele zbirke zapravo u njezinu specifičnom tematskom opredjeljenju. Doza nostalgije, naravno, pritom ne škodi.
Obuhvaćeni su 19. i 20. stoljeće, većinom je riječ o pejsažima, iako ima i iznimaka. Primjerice, iako je sjajna slika i do ove izložbe relativno nepoznata, nisam uspjela shvatiti kako se u temu uklapa "Portret djevojke u bijelom" koji je naslikao Ivan Zasche. Od domaćih, razvikanijih imena spomenimo još Mencija Clementa Crnčića, koji je slikao Medveju, te djela Nikole Mašića i Kirina. Neki motivi, primjerice, pulske Arene i hotela Kvarner u Opatiji, ponavljaju se na više slika različitih autora.
Od stranaca dominiraju austrijski slikari. Mnogi su dolazili u doba Austro-Ugarske kad su od cara dobili narudžbu da naslikaju dijelove carstva. Stoga je na nekim slikama važnija njihova tehnološka preciznost, njihovo etnološko bilježenje vremena, od njihove umjetničke važnosti. Primjerice, Jacob Alt i njegov sin slikali su po narudžbama izdavača za razna enciklopedijska izdanja. Herta Czoernig-Gobanz, koja je zabilježena kao posljednja topografska umjetnica Beča, prikazivala je Brijune. Na svojim je slikama Brijune bilježila i Rosa Guttenberg čija je sestra, istražio je Večerina, bila Maria Lenz Guttenberg, supruga liječnika Otta Lenza, autorica knjige "Izgubljeni raj Brijuni" o kojoj smo svojedobno pisali te svjedokinja i sudionica uspona elitnog brijunskog odmarališta i lječilišta. Za pojedine slike Večerina je konzultirao i etnologe, primjerice kako bi proučili nošnje tog doba. Na naslovnici je, pak, prizor iz Rijeke koji je naslikao Heinrich von Littrow, po zanimanju časnik ratne mornarice, pjesnik i kartograf koji je živio u vili Rusticani u Opatiji, otac Leontine von Littrow, u novije doba "otkrivene" umjetnice zanimljiva opusa.
Izložba mi je otkrila i neke od umjetnika za čije životopise prije nisam znala. Primjerice, Valentina Lucasa koji je studirao na akademiji u Veneciji, a povijest ga bilježi kao prvog labinskog školovanog slikara. U ono doba bio je poznat po golemoj slici "Napredak svijeta pred Bogom" na kojoj je naslikao oko dvije tisuće ljudi koje je smatrao važnima za napredak čovječanstva. Zabilježeno je ostalo i da je naplaćivao posjet ateljeu i ovoj slici. Preminuo je tijekom Prvoga svjetskog rata u nesretnim okolnostima. U Zbirci Večerina od tog se slikara nalazi prikaz iz centra Lovrana, naslikani su jedan prolaznik i konjske zaprege, Lovran kakav je bio 1884. godine. William Unger, jedno od poznatijih imena iz zbirke, u Lovranu je slikao dobrim dijelom sirotinju. Gustav Haueise Likan slikao je, pak, Dalmaciju, ali i Ženu sa psom. U Argentinu je otišao 1948., a promotorica njegovih djela bila je Evita Peron.