U novoj knjizi “Umijeće opisivanja“, koja će 15. siječnja biti predstavljena u Gliptoteci HAZU, a Jutarnji ju je imao prvi prilike pročitati, naša najvažnija teoretičarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić bavi se isključivo remek-djelima. I to, ako izuzmemo “Luksemburški park“ ili “Autoportret” Miroslava Kraljevića, svjetski poznatim remek-djelima, klasicima, poput, primjerice, Leonardove “Mona Lise” ili Parmigianinove “Madone duga vrata”.
Ovo je jedna od najznačajnijih, ako ne i najznačajnija knjiga teorije umjetnosti koja je izašla kod nas, a pojednostavljeno rečeno, čitatelja uči umijeću opisivanja umjetničkog djela.
Vera Horvat Pintarić, koja je još 1957. godine dobila međunarodnu nagradu za kritiku opisujući djelo Pieta Mondriana, sva djela o kojima piše uživo je vidjela, jer kako i sama svjedoči u knjizi koja je izašla u izdanju biblioteke “Artishistoria“ (HAZU), “samo izravni uvod u djelo omogućuje opažajne doživljaje i proces uosjećavanja, što je nužno za razumijevanje umjetničkog djela”.
Autorica je putovala od njujorške MoMA-e do pariškog Louvrea, no i brojna su joj poznanstva omogućila i uvid u mnoge privatne kolekcije, od Švicarske do Amerike, koje nisu dostupne svakome.
Vera Horvat Pintarić posljednjih je godina izdala knjigu “Kritike i eseji”, u kojoj su sabrane njezine analize pojedinih djela i umjetnika od pedesetih do dvijetisućitih, te knjige “Tradicija i moderna” i “Svjedok u slici”, dok je nedavno reizdano kultno izdanje ove autorice “Od kiča do vječnosti” (EPH, Studio Rašić).
Buket i samoubojstvo
Nitko nam zasigurno bolje ne može objasniti “Umijeće opisivanja” od Vere Horvat Pintarić, a umijeće koje nam prenosi u novoj se knjizi provlači kroz pet poglavlja - Zašto opisi/Oko koje vidi/Blizu i daleko/Tri točke pogleda/U znaku ornamenta.
U prvom poglavlju “Zašto opisi”, čitajući o pojedinim djelima, autorica pojašnjava koliko je potrebno, uz moć promatranja koja je djelomice i intuitivna i nije svakom urođena, i podrobnije poznavati biografiju umjetnika o kojemu se piše.
Analizirajući sliku “Irisi” koju je Vincent van Gogh naslikao sa 36 godina, i danas se nalazi u Rijkmuseumu u Amsterdamu, primjećuje “nemir koji se zapaža u čitavom buketu cvijeća” te zaključuje kako se “čini da u tom raskošnom buketu svaki cvijet, svaki list, na vlastiti način živi i odumire. Trajanje i prolaznost, to je misao što ih prožima. Ništa neobično, slikar je i u cvijeće unio svoj uznemireni život, koji će uskoro tragično završiti.” U buketu cvijeća nalazi sve naznake ove nesretne duše, koja će uskoro sama sebi oduzeti život. Koliko informacija u jednoj slici buketa cvijeća. Opisujući, pak, Van Goghove suncokrete, autorica piše kako “žare u svojem žutilu kao da će uskoro sagorjeti”, te da se upravo i to, dvije godine poslije, dogodilo sa slikarom “kada se ubio u punom suncu usred žutog žitnog polja 27. srpnja 1890”.
Van Goghovi 'Suncokreti' - “žare u svojem žutilu kao da će uskoro sagorjeti”
Mi, koji smo još bili njezini studenti, dobro se sjećamo ovoj autorici nekih od najvažnijih teoretičara: Heinricha Wölfflina, Aloisa Riegela, Maxa Dvoraka. Obilno ih citira i u ovoj knjizi, primjerice, prenosi Wölfflinovu analizu “Monna Lise” uz koju nadodaje i vlastite opaske: “Osobito su me se dojmile njezine odviše glatke ruke, bez tragova kože, pora, žila na njima, te su mi izgledale kao da su od gume.”
Leonardo je Monna Lisu, suprugu Francesa del Gioconde, naslikao po narudžbi. No, slikajući i klasične teme uzimao je često modele iz svakodnevice, nekima je bilježio i imena. “Kao što spominje Vasari, sam Leonardo bio je neobično lijep i volio je lijepe dječake”, piše u knjizi, uz analizu apostola Filipa, protagonista “Posljednje večere”, apostola koji “ima finu valovitu kosu što uokviruje lijepo lice”. Na istoj slici Šimun ima oštar pogled pod jakom arkadom, Jakov Stariji širom otvorenim očima izražava istinsku zaprepaštenost, Judina su usta stisnuta...: “Pokreti tijela, glave i ruku vrlo su urazličeni. To je i razumljivo, apostoli su individue i svaki od njih izražava čuđenje ili zaprepaštenje kao odjek Kristovih riječi”.
Analiza lica
U poglavlju “Oko koje vidi” piše o tome kako prosuditi karakter čovjeka po crtama lica, o vještim policijskim inspektorima koji po izrazu očiju znaju prepoznati počinitelja, i kako navedeno znanje primijeniti na umjetnosti
Od djela u ovom poglavlju, koje se mahom bazira na portretima i autoportretima, valja izdvojiti “Spasiteljevo lice” Alekseja Javlenskog, iz 1917. godine, koje je na naslovnici knjige, mitska bića Paula Kleea, Pabla Gargalla koji je “samo” savijajući metalne ploče vjerno portretirao tadašnju zvijezdu Gretu Garbo.
No, iz načina na koji piše o Pablu Picassu nije teško zaključiti da je, u emotivnom pogledu, riječ o jednom od autorici najbližih umjetnika. Posebno analizira njegov odnos s fotografkinjom hrvatskog podrijetla Dorom Maar: “Od svih žena koje je imao, lako mu je bilo s prodavačicama (Fernande, Marie-Thérese, Jacqueline) ili s balerinom ( Olga Koklova) ili sa slikaricom Françoise Gillot, jedinom ženom koja ga je ostavila. Uspješna fotografkinja, pametna i lijepa, Dora Maar bila je nešto drugo. Ona je za Picassa bila kafkijanska ličnost i također žena koja plače, kako je sam govorio”, piše, i nastavlja: “Oni koji su je poznavali pišu da je imala velik utjecaj na Picassa, sudjelovala je u nastajanju njegovih slika, potaknula je preokret u njegovu djelu, imala je snažnu i neurotsku narav, inteligenciju, senzualnost, a bila je melankonična. Jedina takva žena u Picassovom životu. Možda ju je zato s najvećim zadovoljstvom pretvarao u čudovišta”.
Neurotična žena
Dora je po svojoj naravi, naime, bila sklona žestini i skandalu, a njihovi su odnosi nerijetko bili surovi, sve se to jasno vidi na njegovim slikama. Bez samilosti je slikar portretirao i samoga sebe, i to neposredno pred smrt, na “Autoportretu”, skicom crtanom olovkom i kredom, koji je zapravo “slika nadolazeće smrti”.
Picassov autoportret neposredno pred smrt - bez samilosti slikao je i samog sebe
Picasso se bojao smrti, čekao ju je mnogo prije negoli što je stigla, umro je 8. travnja 1973. s devedeset i dvije godine. Postoji još jedan slikar koji je davno prije Picassa stvarao očekujući smrt: Miroslav Kraljević. U svojem posljednjem “Autoportretu”, piše autorica: “Prikazao je samog sebe s neobičnim očima: jedno oko još gleda, drugo je ravnim i širokim potezom kista izbrisano”, i nastavlja: “On zna da će uskoro umrijeti - za nekoliko mjeseci - i ostavlja dokument svojega predsmrtnog lica”. Djelo je to slikara koji je umro s nepunih 28 godina.
Teške depresije
U poglavlju “Blizu i daleko” jedna od slika o kojoj piše nije toliko razvikana, no nesumnjivo je riječ o remek-djelu, jest “Depozicija” Jacopa Pontorma. Slika koja, kako svjedoči: “U prijepodnevnom svjetlu djeluje nadstvarno”. Pontormo je bio predstavnik svojeg doba, manirizma. Bio je toliko neurotičan i sumnjičav da je u svojoj kući zazidao vrata, penjao se ljestvama koje je odmah uklanjao. U doba manirizma, tvrdi Vera Horvat Pintarić: “Skepticizam, sumnja u postojeći svjetonazor toliki su da razaraju mnoge velike ličnosti. Najveći duhovi tog vremena podliježu teškim depresijama, tako i veliki slikar i učenjak Pontormo. Simptom je toga vremena Parmigianinovo ludilo i Rossovo samoubojstvo.”
Za El Grecovu sliku “Peti pečat apokalipse” koja je u Metropolitan Museumu u New Yorku autorica piše kako je: “Nestvarna”, “Jednom viđena, nikada se ne može zaboraviti”.
El Grecova slika “Peti pečat apokalipse”: "Jednom viđena, ne može se zaboraviti"
Zanimljivo je pročitati i analizu “Glave Meduze” Caravaggia, kompleksnog slikara, i ubojice : “Umjesto kose, ona ima na glavi splet zmija i još uvijek izgleda tako da se onaj tko ju pogleda može skameniti. Ali sada je umjesto njezina lica ono Caravaggiovo. Usta su mu otvorena, oči pune zaprepaštenja, a krv pršti iz njegova vrata.”. Također, zmije se slobodno izvijaju i grizu po cijeloj površini glave. Teško je dokučiti značenje te slike, navodi autorica:” Je li to na neki način pokajanje za rezanja glava drugima - uvijek je nosio sa sobom oštar mač - ili nam slikar želi reći da je u stanju i sam sebi odrezati glavu”. U poglavlju “Tri točke pogleda” naglasak je na grupnom portretu, koji je utemeljio Franz Hals, i pronalazak je nizozemskog slikarstva, zbog specifičnih uvjeta: Holandija je, naime, bila prva demokratska država, najbogatija u to vrijeme, zahvaljujući svojim kolonijama, i održavala se zahvaljujući udruženjima. Vrijedi pročitati opis slike “Regentice sirotišta staraca u Haarlemu 1644.” Franza Halsa, umjetnika koji poznaje 27 nijansi crne. U zadnjem poglavlju “U znaku ornamenta” piše o djelima Gustava Klimta.