Prolazeći Bijenalom slikarstva u HDLU stekla sam dojam da je svijet šaren, da je sve oko nas vedro, da nema pandemije, porasta broja oboljelih, smrti, pritiska. Mogu li si suvremeni umjetnici dopustiti takav eskapizam? Teško. No, opet, to je upravo ono što si dopuštaju. I, nažalost, u tome poprilično nalikuju jedni drugima, teško je poneke rukopise već i razlikovati. Naravno, nitko od njih ne očekuje da direktno adresiraju probleme poput pandemije, to bi bilo isuviše banalno, no možda bi se ipak na slikama moglo pročitati ono što se naziva duhom vremena, da se za doba u kojem živimo, barem iz malenog dijela slike, može naslutiti.
Ono što sam, nadalje, zamijetila, jest da velik broj njih slika na ovaj ili onaj način dječje igračke. Bilo bi, vjerujem, zanimljivo...