Povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Neven Budak posljednja dva i pol desetljeća sakuplja fotografije, u zbirci ih za sada ima četrnaest tisuća. Fotografije, odabranih šezdesetak, prvi put izlaže u samoborskoj Galeriji Lang koju vodi Želimir Koščević. Koščević, inače autor nekoliko knjiga o fotografiji, Budaka je i potaknuo na izlaganje.
Od njih čak četrnaest tisuća, koliko ih je u zbirci, dvanaest tisuća nastalo je prije 1918. godine, na njima su portreti, pejzaži, arhitektura gradova i sl. Konkretno, među motivima mogu se pronaći Dalmatinski studenti na praznicima, rijedak prikaz interijera Saloče u dvorcu Gučetića u Trstenom, pogled na Zadar krajem 19. st. koji otkriva izgled grada prije nego što je teško stradao u Drugom svjetskom ratu, fotografije koje prikazuju jednog našeg iseljenika koji je gradio prugu kroz Ande, pa različiti povijesni prizori, posjet Franje Josipa I. Dalmaciji 1875. godine, otkrivanje spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj, postavljanje spomen-ploče Vatroslavu Lisinskom u Zagrebu, sokolski sletovi, posljednja tijelovska procesija bana Khuena-Héderváryja, da nabrojimo samo neke. Osim toga, u zbirci je i dosta portreta istaknutih osoba iz područja politike, znanosti i kulture.
Snimili su ih kako profesionalni fotografi, poput Mosingera & Breyera, braće Gjure i Ivana Varge, Ivana Standla, Artura Kulčara, Edmonda Jelussicha, tako i amateri. Autorica predgovora, dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić tumači: “Izložba u Fotogaleriji Lang predstavlja mali segment važne kolekcije koja je formirana s inicijalnom idejom da je fotografija nepresušno vrelo informacija i ključna građa koja uz pisane izvore može poslužiti u rekonstrukciji i interpretaciji povijesti”.
Pretraživanje antikvarijata
O ovim iznimnim fotografijama razgovaramo s Nevenom Budakom koji svoje kolekcionarske početke vezuje uz mađarsku prijestolnicu. Kako kaže: “Po karakteru sam kolekcionar i u to sam vrijeme, sredinom devedesetih godina, sakupljao knjige po određenim kriterijima, ali sam shvatio da za to treba jako puno prostora. Kako sam tada držao nastavu u Budimpešti, u tamošnjim sam antikvarijatima nailazio na stare fotografije koje su me zaintrigirale prije svega kao dokument vremena u kojem su nastale. Fotografije su malog formata, ne zauzimaju puno mjesta, pa se interes za fotografiju spojio s praktičnom stranom. S vremenom, naravno, počeli su me zanimati razni aspekti starih fotografija, ne samo dokumentarni, nego i estetski”.
Neven Budak
Ne može se sjetiti, kaže, prve kupljene fotografije, no uglavnom je riječ o portretima nepoznatih osoba koje su snimali nama slabije poznati mađarski fotografi. Posljednje, pak, što je nabavio za svoju zbirku, album su i niz fotografija književnice Zlate Kolarić-Kišur i njezine obitelji. Do fotografija dolazi klasičnim kolekcionarskim traganjima, kako objašnjava: “Fotografije sam isprva nabavljao u antikvarijatima, potom na Britancu i ponekad na Hreliću. To radim i danas, iako uglavnom kupujem od antikvara i trgovaca koji poznaju moje interese, pa mi nabavljaju ono što me zanima. Ponešto nabavljam i na aukcijama. Nažalost, vrlo rijetko dobijem nešto i na poklon. Iz očitih razloga, bilo bi lijepo kada bi toga bilo više”.
Zbirka je profesora Budaka određena i vremenski i prostorno, uvjetovana je i njegovim zanimanjem. Sam nam pojašnjava da su mu u fokusu interesa, dakle, fotografije nastale do kraja Austro-Ugarske Monarhije. “Samo rijetko uzimam nešto i iz međuratnog razdoblja. Sakupljam fotografe koji su djelovali na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u njihovim tadašnjim granicama, na području Istre i Međimurja te na području Bosne i Hercegovine. Također nabavljam i fotografije koje su nastale na tim područjima, a čiji su fotografi nepoznati. Međutim, kako fotografije nekada nabavljam u tzv. lotovima, odnosno u paketu, u zbirci se nalaze i fotografije iz Slovenije, Mađarske, Austrije, Srbije, Italije, Francuske i nekih drugih zemalja”.
Dame snimljene oko 1910.: Pojedinačni portreti otkrivaju kako su se ljudi odijevali, što im je bilo važno kod izgleda... (Lijevo)
Zašto je naglasak zbirke na razdoblju do 1918.? “Razdoblje Austro-Ugarske Monarhije činilo mi se, naprosto, kao dobar okvir. Na neki način sakupljanje morate ograničiti. U zbirci ima fotografija od početka pedesetih, šezdesetih godina 19. st., a ima i nekoliko dagerotipija i ambrotipija koje su i starije”. Koja je onda najstarija fotografija u zbirci? “Najstarije su neke dagerotipije, ali ih je nemoguće precizno datirati. Vjerujem da potječu iz pedesetih godina 19. st., ali je moguće da su i nešto starije.”
Vrijeme Prvog svjetskog rata
Nema najdražih motiva pri sakupljanju, svaka fotografija, smatra, može biti zanimljiva na svoj način. “Pojedinačni portreti otkrivaju nam kako su se ljudi onog vremena oblačili, kakve su im bile frizure i kakav su nakit nosili, ali i kako su se voljeli prikazivati. Grupni portreti govore o odnosima među ljudima, pogotovo među muškarcima i ženama. Pejzaži nam otkrivaju kako su izgledali gradovi ili neki izvangradski predjeli prije stotinu i više godina, a fotografije događaja su mi, pak, kao povjesničaru posebno zanimljive. Zasebna zanimljiva tema je Prvi svjetski rat, a interesantne su i fotografije automobila, brodova i svega onoga što je vezano uz tehniku i tehnologiju”.
Budak ne traži ciljano neke posebne fotografije, no, kako tumači, najteže mu je, od svih koje ima u zbirci, bilo doći do fotografija kojima je dokumentiran posjet Franje Josipa I. Dalmaciji 1875. godine. U zbirci ima i anonimne autore, ali i poznate profesionalne fotografe, od Mosingera, Kulčara pa nadalje. Koliko im taj potpis ipak diže cijenu? “O cijenama je teško govoriti. To ovisi o tome tko prodaje i tko kupuje. Cijena može više ovisiti o motivu, nego o fotografu. Neki poznati fotografi i njihovi ateljei su bili jako produktivni, pa njihovih radova na tržištu ima jako puno. U pravilu ih sada već rijetko kupujem. S druge strane, albumi poput onog s fotografijama nepoznatih autora, a koje prikazuju jednog našeg iseljenika koji je gradio prugu kroz Ande, su rijetkost. No, ne treba mistificirati cijene fotografija. Većinom se mogu nabaviti za nekoliko desetaka kuna.”
Saloča u dvorcu Gučetića u Trstenom: Rijedak prizor interijera jednog dubrovačkog ljetnikovca snimljen je 1937. godine. Na poleđini je zapisano da se u toj saloči ljeti sastajao dubrovački Senat, što se može objasniti time da se vlastela ljeti povlačila u svoje ljetnikovce, pa nije bilo praktično sazivati Senat u gradu. Detaljna analiza inventara ove reprezentativne prostorije vjerojatno bi otkrila još neke zanimljive detalje
Neven Budak upozorava i na važnost poleđina fotografija: “Treba naglasiti da su poleđine često jednako vrijedna umjetnička djela kao i fotografije. Nažalost, o dizajnerima koji su ih napravili znamo malo ili ništa. Moguće je da su to bili sami fotografi, koji su u velikom broju bili i slikari. To je još jedan neistraženi aspekt povijesti fotografije - veza između slikanja i fotografiranja onih umjetnika koji su u svojim oglasima reklamirali da rade jedno i drugo. Očito je da su bili bolji slikari nego fotografi, jer bismo inače znali nešto o portretima koje su radili”.
Riječ je uistinu o impozantnoj zbirci, koju do sada nije izlagao. Kako i zašto se odlučio upravo sada pokazati svoju zbirku, objašnjava: “Do sada su neke fotografije bile izlagane pojedinačno, u sklopu nekih većih izložbi, poput one o secesiji u Muzeju za umjetnost i obrt. Neke su korištene kao ilustracije u knjigama, primjerice o našem poznatom kirurgu Vatroslavu Florschützu. Nakon što sam sadržaj zbirke ukratko prikazao na jednom znanstvenom skupu o fotografiji u Zagrebu prije nešto više od godinu dana, vlasnik Galerije Lang, gospodin Željko Koščević, ponudio mi je da napravimo izložbu koja bi predstavila zbirku”.
“Instagram” 20. stoljeća: Među Budakovim je fotografijma niz portreta nepoznatih dama koje uređene i dotjerane poziraju fotografu
Kolekcionari, većina njih, kažu da jednom kad počnu sakupljati umjetnine ili fotografije, teško im je stati, uspoređuju kolekcioniranje s ovisnošću. Na pitanje o kolekcionarskoj strasti, Budak odgovara: “Slažem se da je kolekcionarstvo strast i oblik eskapizma. Dosad u životu nisam razvio neku ovisnost, pa ne bih rekao ni da sam ovisan o sakupljanju fotografija, ali je to nešto što me veseli, zanima i relaksira”.
Najteže je pitanje svakom kolekcionaru da istakne pojedini rad iz zbirke, jer su svaki kupili ciljano, pa tako i našem sugovorniku. “Doista je nemoguće izdvojiti pojedini rad, iako moram reći da fotografije ne nabavljam ciljano, jer ne postoji neka literatura koja bi upućivala na to kod koga se može naći kakva fotografija koju bi bilo vrijedno kupiti. Sve su to slučajni nalazi, što sakupljanju daje posebnu draž. Postoje stotine fotografija koje su mi drage zbog motiva, zbog estetike ili zbog fotografa koji ih je izradio. Da sam zapamtio koja je prva fotografija koju sam nabavio, možda bih iz sentimentalnih razloga mogao izdvojiti baš nju, ali, eto, ne sjećam se. Nadam se da ona zadnja još dugo neće doći na red”, zaključuje Budak.
Pogled na Zadar krajem 19. st. otkriva izgled grada prije nego što je teško stradao u Drugom svjetskom ratu. Maritimna fasada grada u velikoj je mjeri izmijenjena izgubivši arhitektonsku cjelinu kakva je zamišljena u vrijeme austrijske uprave