Reportažne fotografije sela nastale 30-ih godina prošloga stoljeća u SAD-u danas su poznate pod nazivom New Deal Photography. Većinom su snimljene zbog narudžbi i državnih subvencija u nastojanju da se kod građana osvijeste problemi osiromašenog sela nakon velike ekonomske krize i da se stvori empatija u čitavoj Americi tijekom tih vremena. Najpoznatija u sklopu te serije je "Migrantska majka" Dorothee Lange.
Kod nas 30-ih godina prošloga stoljeća izlazi knjiga "Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima" Rudolfa Bićanića, ekonomista, sociologa, političara i doktora prava. Bićanić zapisuje: "Ima jedna osnovna činjenica bez koje se ne može razumjeti gospodarski život pasivnih krajeva - nad tim krajevima neprestano lebdi sablast gladi. Teške su to riječi, ali istinite. Tri četvrtine svih Hrvata nemaju krevete. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra da u neophodnu potrebu života svakog pojedinca spada, u najmanju ruku, barem krevet. To se računa kao minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći da svi oni koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane."
Bićanić je obilazio mjesta, najčešće u zaleđu, koja se nalaze u nepovoljnijim geografskim i klimatskim uvjetima, putujući željeznicom, a vrlo često i pješice, i bilježio razgovore s lokalnim stanovnicima. Bio je Hrvatskom zagorju, Gorskom kotaru, Lici i Dalmaciji, među planinskim stočarima u Primorju i Bosni, Dalmatinskoj zagori, na otoku Braču, u području Neretve i Posavine. Upravo to stanje koje opisuje Bićanić može se pročitati na fotografijama sa sela Toše Dabca upravo izloženima u Muzeju suvremene umjetnosti.
Fotografa Tošu Dabca poznajemo prije svega kao kroničara grada, po fotografijama nastalim na zagrebačkim ulicama, a najviše po ciklusu "Ljudi s ulice", u kojemu snima protagoniste grada u kojemu je proživio čitav život. Atelje je, poznato mjesto okupljanja, imao u Ilici, živio je na Gornjem gradu, a preminuo je 1970. godine u svibnju, samo nekoliko dana prije nego što je trebao napuniti 63 godine, u autobusu za Gornji grad, na putu prema stanu u kojemu je živio sa svojom suprugom, operetnom pjevačicom iz Trsta Julijom Grill.
"Arhiv Tošo Dabac", koji vodi Marina Benažić, broji 160 tisuća predmeta. Sadrži više od 160.000 negativa, autorskih povećanja, vrijednu fotografsku opremu i biblioteku te dokumentarnu i hemerotečnu građu. Jedna je od najcjelovitijih zbirki te vrste u svijetu. To je brojka u kojoj se nije lako snaći. Svake se godine obrađuje opus ovog plodnog autora i priređuje neka tematska izložba. Na Danima fotografije Toše Dabca tako je prošle godine bila priređena izložba fotografija na kojoj su bili portreti kulturnjaka koji su rado zalazili u Dabčev atelje. Među njima su bili Ivan Picelj, Vera Horvat Pintarić, Marija Braut, Milko Kelemen, Boško Petrović, Enes Midžić, Božo Beck... Godinu koja je prethodila izložba se bavila njegovom fotografijom radnika u tvornicama, među ostalim tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Željezare Sisak, Tvornice parnih kotlova, Tvornice "Rade Končar" i Jedinstva u Zagrebu.
Dvanaesti po redu Dani fotografije Arhiva Tošo Dabac, netom otvoreni u Muzeju suvremene umjetnosti, bave se, dakle, seoskom fotografijom. Autorice koncepcije izložbe su Kosjenka Laszlo Klemar i Barbara Blasin, a likovni postav potpisuje Barbara Blasin. Na naše pitanje o povezanosti radova Bićanića i Dabca, koju impliciraju i izložbom, govore da nisu našle dokumente o zajedničkoj suradnji, no i jedni i drugi govore o duhu vremena. Predstavljene su, dakle, reportažne fotografije ruralnih krajeva i seoskog stanovništva snimljene u međuratnom i poratnom periodu (od 1930-ih do 1950-ih) s fokusom na socijalne prilike i tadašnje uvjete života. Kako tumače Kosjenka Laszlo Klemar i Barbara Blasin: "Za razliku od američkih fotografa, Dabac nije bio angažiran da fotografijom zabilježi motive koji govore o teškim ekonomskim prilikama i uvjetima života na hrvatskom selu, nego najčešće da snimi reprezentativne 'folklorne fotografije' idealiziranih seljaka. Njegova je odluka, naime, bila da seljake snima u svakodnevici, neugledne i u pohabanoj odjeći". Te fotografije koje prikazuju bijedu rijetko su tada bile izlagane ili objavljivane.
Izabrane su fotografije koje su do sada rijetko ili uopće nisu prikazivane, a na kojima je Dabac zabilježio seljake kako rade i obavljaju svakodnevne poslove, u dnevnim migracijama na relaciji selo - grad, u gradu (na tržnici), ali i na svečanostima ili svetkovinama te u rijetkim trenucima odmora. Premda znatno manje poznate od fotografija iz ciklusa "Ljudi s ulice", koje su mu donijele status najpoznatijeg hrvatskog reportažnog fotografa, Dapčeve fotografije obuhvaćene ovom izložbom, kako tumače autorice, "nimalo ne zaostaju po svojoj umjetničkoj i dokumentarnoj kvaliteti". Na izložbi su fotografije stavljene u širi društveno-politički kontekst, povezane su sa suvremenim društvenim i umjetničkim projektima te trendovima na lokalnoj i globalnoj razini. Dapčeve fotografije odstupaju kvalitetom, naravno, ali i po onodobnom formatu, koji je 6 puta 7 centimetara, a ne u već tada popularnom reportažnom Leica formatu od 35 milimetara. Dvije autorice tumače da je "Dabac vjerodostojno zabilježio sliku osiromašenih, gladnih i bosih seljaka o kojima piše Bićanić, ali i onu gledanu 'kroz naočale' suvremenih etnologa i promotora 'autentične seljačke kulture' okupljenih oko Hrvatske seljačke stranke".
Na izložbi su fotografije seljaka na selu i seljaka u gradu. Jasno se to naznačuje na samom ulazu, gdje jedna pokraj druge stoje seljanka s volom koji ore na selu i gospođa sa sela koja je došla živjeti u Zagreb pa na krovu višekatnice u kojoj živi uzgaja kokoši. Snimao je Dabac, među ostalim, češljanje konoplje u Babinoj Gredi u slavonskoj Posavini, prelju, oranje, više žena koje su se udružile i kopaju... Tu su i žene koje na drvetu ispiru prljav veš - naziv ove fotografije je "Pralje" i snimljena je u Šestinama, a 1940. godine objavljena je na naslovnici Hrvatskog ženskog lista. Nekoliko časopisa kojima su na naslovnici Dapčeve fotografije također se mogu pogledati na izložbi. Zanimljivi su i prizor djeda kako plete košaru, žena koje su se udružile u vršidbi, seoske djece, pa dječjeg rada na selu. djevojčice s praljama u Primorju, žene s teretom na glavi na otoku Susku, vršidbe u Belju u Baranji, gusaka koje seljak vodi na plac, još su žive, hodaju preko Trga bana Jelačića... Inače, fotografija vršidbe objavljena je 1940. godine u publikaciji Radio Zagreba uz tekst: "Vršidba žita. Hoće li biti kruha za sve nas?".
Posebno poglavlje izložbe čine nošnje. Kako kažu autorice izložbe: "Smotre folklora i srodne manifestacije koje se počinju održavati sredinom 1920-ih promovirale su idealiziranu sliku "autentičnog hrvatskog seljaka, odnosno ideju o obnovi hrvatske kulture na temelju tradicionalne autonomne kulture hrvatskog sela". Godine 1929. propisano je da zborovi na smotrama nastupaju u svečanim nošnjama, a ako ih nije više bilo, očekivalo se da ih se rekonstruira. Formirana je i "folkloristička porota" kojom je u početku predsjedavao HSS-ovac Vladko Maček, a koja je odlučivala o izvedbama i "čistoći narodne nošnje". A, kako su pronašle u svojim istraživanjima Kosjenka Laszlo Klemar i Barbara Blasin, Dabac je surađivao s najistaknutijim etnolozima svojeg vremena, Milovanom Gavazzijem i Branimirom Bratanićem. Pronašle su i protagonisticu knjige "Nismo mi krive" Nade Sremac, koja govori o slavonskoj ženi četrdesetih godina prošlog stoljeća te, među ostalim, i o pravu na pobačaj. Na jednoj su fotografiji, koja je nastala u doba NDH, žene iz folklora koje poziraju u nacističkom pozdravu.
Kustosica izložbe Barbara Blasin kaže da su se dvoumile oko izlaganja ove fotografije, no ona dobro ilustrira, nastavlja, jednu od teza izložbe. Naime, kako se može pročitati na izložbi, Dabac snima smotre folklora od kraja 1930-ih. "Među tim fotografijama su i neke od njegovih najpoznatijih 'folklornih fotografija', odnosno portreti seljaka u svečanim narodnim nošnjama koji su izlagani i reproducirani na različitim mjestima.Takvim se fotografijama, kao i folklorom općenito, manipuliralo u propagandne svrhe u različitim političkim režimima". Spomenuta fotografija jedan je od najboljih primjera. Dabac, kao čovjek kojemu je zanat fotoreportera u krvi, bilježi i drugu sliku, pa se među njegovim fotografijama sa smotri folklora i srodnih manifestacija, uz one koje prikazuju idealiziranu sliku seljaka, nalaze i brojne reportažne fotografije na kojima seljaci-izvođači umorni tumaraju gradom, odmaraju se na gradskim ulicama ili jedu na organiziranim obredima.
Bićanić, inače, 30-ih godina piše kako je pribavljanje odjeće "najteže pitanje našeg narodnog gospodarstva uopće", a Dabac snima selo gdje su ljudi u dronjcima, često i bosi. Odnosno, kako tumače kustosice: "Za razliku od smotri folklora i srodnih manifestacija, za koje se pomno birala i rekonstruirala svečana nošnja u kojoj su se seljaci predstavljali prvenstveno gradskoj publici, u svakodnevnom životu na selu nedostaje kvalitetne odjeće, a naročito obuće". Snimao je Dabac i seljake na putu, na relaciji selo - grad, u povratku s rada na polju ili ispaše stoke. Najveći broj fotografija u ovom dijelu izložbe prikazuje žene s teškim teretom na glavi. Seljaci su se koristili i stokom koja im je bila na raspolaganju. "Uglavnom se radi o pothranjenim konjima, volovima ili (u Primorju i Dalmaciji) magarcima jer su i zaprežna kola većini seljaka bila nedostižna", kažu nam za kraj kustosice.