- Nažalost moj mural u Martićevoj odlazi. Drago mi je da se obnavljaju fasada i žbuka na zgradi jer je bilo opasno za prolaznike. Drago mi je da sam razveselio prolaznike i stanovnike u susjedstvu na neko vrijeme i da je nekima stalo da se napravi novi mural nakon obnove fasade, objavio je na društvenim mrežama umjetnik Igor Taritaš.
O muralu se izjasnila i aktivistica (Obnovimo Zagreb) Marina Pavković: "Uvijek sam sretna kad vidim skele na nekoj kući u Zagrebu, jer znam da se obnavlja još jedna zapuštena zagrebačka fasada. No, jučer me stislo oko srca kad sam vidjela da u obnovu ide pročelje zgrade na uglu Vojnovićeve i Martićeve, na kojemu je, prije nepune dvije godine, akademski slikar Igor Taritaš postavio Stepenice i otvorio dnevni boravak svoje 3d imaginacije. A sada će sve to nestati pod novom fasadnom žbukom i bojom, koja će već drugi dan biti, bez pardona, išarana škrabotinama kvartovskih i slučajnih bezveznjaka, kao što je bilo prije nastanka murala. O, kako bih voljela da se i na novoj fasadi ponovo nađe Taritašev potpis i da ovaj ugao i dalje bude umjetnička instalacija i primjer suživota umjetnosti i ulice. Razgovarat ću sa susjedima u Martićevoj i HDLU".
Mural koji je postavljen u srpnju prošle godine, zaživio je kao jedna od važnijih gradskih oznaka, s naslikanim zamišljenim prostorom dnevnog boravka, s neobičnim stepenicama i prozorom s pogledom.
Kada smo, svojedobno razgovarali, Taritaš mi je rekao: "Prije ovog nisam imao iskustva sa slikanjem murala. Radio sam jedan u Puli, u prostoru Društvenog centra Rojc. Drugi sam radio na selu, bilo je to za probu. Možda sam imao i malu tremu, ali istovremeno sam bio vođen željom da osvježim fasadu grada. Rad je nastao u sklopu projekta CreArt. Ideja je bila da se u ovom žanru okušaju oni umjetnici koji se inače njime ne bave, a među njima sam bio i ja. Slikao sam kistom, bez spreja kakav se češće koristi u uličnoj umjetnosti. A derutna mi je fasada dobro odgovarala. Ja i inače svoje slike "poderem", trgam s njih boju. Tako sam se poigrao s ovom podlogom".
Mural je radio u dogovoru s Vidom Meić koja je vodila projekt. "Prvo je bio dogovor da će se nalaziti kraj katedrale, no to nije moglo biti realizirano. Onda smo se dogovorili za Martićevu, u kojoj su već radili Lav Paripović i Miron Milić, pa je sve zamišljeno i kao mali muzej ulične umjetnosti". Motiv je osmislio lako: "Lokacija mi se svidjela među ostalim i zato što je tu skulptura Space Invader Dine Belamarića. Ne znam koliko sam mural i skulpturu uspio povezati, no rekao bih da dobro funkcionira. Zbog perspektive i zato jšto se stepenice nadovezuju, na neki način, na skulpturu".
Tehnika kojom se služio je akrilna boja na betonu. Nakon što se osuši, funkcionira kao ulje. No, kako se brže od suši ulja, bilo mi je malo teže napraviti te tonske prijelaze. Ne zamara se netrajnošću djela, jednom sam pročitala kako je rekao da bi želio, ukoliko netko intervenira, da to bude inovativno. A za prolaznost takvih radova govori: "Koliko god se fasada brzo uništava, uništava se i ta slika. S tim vremenskim propadanjem, još se više naglašava metafizička energija djela". Rekao je da i inače platna trga? "Da, podloga je medijapan na drvetu. Nakon što je slika gotova, sa skalpelom još trgam tu boju. Ne volim, primjerice, naslikati pukotinu na zidu, već želim da je stvarna".