U Galeriji HDD-a otvorena je izložba "Yugo.Logo - Grafička identifikacija u Jugoslaviji", koja se oslanja na istoimeni online arhiv koji je prije nekoliko godina pokrenuo beogradski dizajner Ognjen Ranković. Izložba sadrži više od 400 znakova i logotipa s prostora nekadašnje Jugoslavije nastalih od polovice 20. stoljeća do 1990-ih godina i svojevrsni "hall of fame" nekih od najznačajnijih i najproduktivnijih dizajnera u ovom području dizajna vizualnih komunikacija. Cockta, Ina, Yassa, Jugoexport i Politika samo su neki od njih. Sanja Rotter u predgovoru piše: "Kako je izgledao rad u dizajnu i tko je bio dizajner u bivšoj Jugoslaviji? Industrijski dizajner u socijalističkoj Jugoslaviji bio je anonimni arhitekt, radnik u industriji kao i svaki drugi, dok je grafički dizajner često bio školovani umjetnik koji je stalno ili povremeno ‘zalazio u komercijalu‘. Autorstvo se, uz iznimku nekih pojedinaca i kolektiva, rijetko ili nikada nije isticalo. Ipak, unatoč manjku visokoobrazovnih institucija u dizajnu (izvan okvira umjetnosti ili arhitekture), dizajn je itekako postojao, široko prisutan u svakodnevnom životu građana. Slušajući i bilježeći priče ljudi koji su sudjelovali u stvaranju povijesti jugoslavenskog dizajna, nailazimo na slične motive i motivacije. Svi oni tvrde kako su željeli, barem malo, pomaknuti granice boljeg života i ukusa. Voljeli su raditi i stvarati, nikad se tu nije radilo samo o novcu. Danas, među generacijama ljudi koje se perioda Jugoslavije sjećaju malo ili nikako, pojavila se želja i potreba za istraživanjem i bilježenjem dizajnerskog sjećanja tog vremena. Posljedica toga pojava je neformalnih, entuzijastičnih ljubitelja i istraživača jugoslavenskog dizajna i arhitekture poput autora Ognjena Rankovića, pokrenutih vlastitom znatiželjom, nostalgijom i voljom za ‘iskopavanjima‘ zaboravljenih teritorija povijesti, koja i sada oblikuje naše živote i kolektivnu svijest. Zašto o ovoj materiji nismo učili u okvirima formalnog dizajnerskog obrazovanja? Zašto jugoslavenski dizajn češće pronalazimo na web stranicama koje okupljaju ljubitelje vintage estetike nego u povijesti umjetnosti? Zašto je toliko često, ‘projektant anoniman‘? Odgovori na sva ta pitanja složeni su i višeznačni, ali upravo su pitanja (a ne jednostavni odgovori) ono što je istinska inspiracija istraživača."
O svemu smo razgovarali s Ratkovićem. Objašnjava kako se zainteresirao za temu logotipa u bivšoj Jugoslaviji? "Oduvijek sam bio inspiriran naslijeđem jugoslovenske arhitekture i dizajna. Yugo.logo je kao projekt nastao manje-više spontano. Nadovezao se na moj prethodni fotografski projekt u kojem sam bilježio brutalističku i modernističku arhitekturu u regiji. Na velikom broju starih fasada i danas se mogu vidjeti izblijedjeli logotipi iz doba Jugoslavije". Pojašnjava nam i kako se prvi put zainteresirao za temu: "U razdoblju od 2017. do 2020. unajmljivao sam studio, odnosno atelje u čuvenoj zgradi BIGZ-a (Beogradski izdavačko-grafički zavod). Spletom okolnosti doznao sam da je autor tog znaka Miloš Ćirić. Nakon toga sam pronašao njegovu monografiju i shvatio da velik broj znakova koji su nam svima dobro poznati potpisuje upravo on. Ta knjiga nekako je bila okidač da nastavim istraživati i otkrivati druge ‘zaboravljene‘ autore i simbole". Odgovara i na pitanje i najpoznatijem logu na ovim prostorima: "Mislim da bi to bio logo JAT-a. Čijeg autora još uvijek tražim". Autori su, naime, u to doba većinom bili anonimni, što, reći će "moj posao otežava. Ipak, to nije bilo pravilo, i u to su vrijeme postojali autori koji su bili poznati, ali su vremenom ‘pali u zaborav‘.". Teško mu je, govori, izdvojiti neki logo s najzanimljvijom pričom: "Puno je sjajnih priča koje sam pročitao, ali i čuo, kako od samih autora tako i od njihovih nasljednika", no kao jedan od dražih izdvojit će znak Yasse Borisa Ljubičića.
Nedavno je bila izložba u HDD-u na temu Ljube Gamulin i Galerije Sebastian, pa ga pitamo i za taj logo: "Ljuba Gamulin na čelu Galerije Sebastian definitivno je postavila standard kada je u pitanju produkt dizajn, kao i podizanje ljestvice ‘boljeg stanovanja‘. Mislim da je Sebastian po svim standardima bio ispred svojeg vremena. Autor samog znaka za galeriju je Tomislav Tomo Gusić". Spominju se imena Milana Vulpea i Sanje Iveković s ovih prostora. Naš sugovornik kaže koje je njihove radove odabrao i zašto: "Milan Vulpe je svakako jedan od pionira s naših prostora kada su u pitanju grafička komunikacija i identifikacija. Po mom mišljenju, većina njegovih radova vrlo je visokog standarda. Kada je u pitanju bila selekcija znakova, većina do kojih sam uspio doći je i završila na izložbi. Sanja Iveković je, s druge strane, multimedijalna umjetnica, čije su sfere interesantnije mnogo šire od samog grafičkog dizajna. Prije nekoliko godina Marko Golub i Dejan Kršić su organizirali sjajnu retrospektivnu izložbu, koja je praćena knjigom ‘Sanja Iveković - Dvostruki život: grafički dizajn i suvremena umjetnička praksa‘, koja odlično može ilustrirati širinu njezina stvaralačkog opusa. Na izložbi se može vidjeti i logo za Sarajevo, za Olimpijske igre 1984. godine. Tko stoji iza toga i kakva je priča? "Znak za Zimske olimpijske igre odabran je na javnom natječaju. Sam simbol predstavlja stiliziranu snježnu pahulju. A zanimljivo je to da je autor ovog znaka Miroslav Antonić Roko, koji je po zanimanju bio pravnik. Koliko znam, to je bio jedan od rijetkih njegovih istupa u područje grafičkog dizajna. Također, treba spomenuti da su u konkurenciji bili neki vrlo cijenjeni autori iz tog vremena, poput Ivana Picelja i drugih".
Kakva je situacija danas na ovom polju, može li se usporediti, pitamo: "Ne znam odakle bih počeo s uspoređivanjem… Od totalno analognog svijeta prešli smo u današnje doba digitalizacije. Mislim da dosta suvremenih autora pokušava staviti neki osobni pečat, potpis, što u slučaju dizajna, čija je svrha da bude objektivan, ne bi trebao biti slučaj. Dizajn je s vremenom, nažalost, postao samo još jedno oruđe prodaje".
Naš sugovornik surađuje i na projektu Spomenik Database. Zabrinjava, zapravo, količina spomenika u bivšoj Jugoslaviji koja je u lošem stanju. Zašto je tako, odgovara: "Mislim da je kultura na ovim prostorima prilično marginalizirana i zapuštena, posebno u posljednjih tridesetak godina. Tako da i ne čudi što većina kulturnog naslijeđa, nažalost, propada. Dokaz toga je i činjenica da spomenike, na koje mi ni ne obraćamo pozornost (ili ih, još gore, uništavamo), neko na zapadu gleda s divljenjem".