Međunarodna kuratorska zvijezda i umjetnik Juha van ‘t Zelfde, s kojim već bilježimo niz suradnji, pozvao nas je da sudjelujemo oblikovanjem paviljona na izložbi "Dizajniranje društva - 100 godina drugačijeg življenja u Nizozemskoj" u Novom Institutu arhitekture u Rotterdamu. Het Nieuwe Instituut krovna je ustanova koja je nastala spajanjem instituta za arhitekturu, digitalnu umjetnost i dizajn. Počašćeni smo što smo prvi arhitektonski ured iz RH koji je dobio priliku oblikovati trajnu instalaciju u ovoj prestižnoj ustanovi. Tema našeg arhitektonsko-umjetničkog rada jest propitkivanje pojma noćnog kluba. Jednim dijelom je naš rad posvećen klubu Roxy, koji je bio svojevrsna prekretnica u europskom glazbenom i društvenom životu svojeg vremena, urbani magnet i pozornica nesputane umjetnosti. Kroz naš izraz tvrdimo da je povijesna uloga noćnog kluba bila poprište bunta i umjetničkog izraza i da je imala filozofsko i metafizičko značenje. Progresivna misao bila je opredmećena u umjetničkim akcijama bilo likovnim, dramskim ili, pak, glazbenim. S nostalgijom u našem istraživanju uranjamo u vezu kluba RoXY s onodobnim protagonistima filozofske, intelektualne i umjetničke scene Nizozemske. Danas, kako mi to osjećamo, u bezideološkom društvu, u carstvu generičke političke korektnosti, moguće je upotrijebiti urbanistički termin gentrifikacije kulture.
Naposlijetku, Nick Cave prilično slikovito opisuje pojam političke korektnosti i samu "cancel culture" kao najtužniju religiju današnjice, a u takvim okvirima osjećamo da kulturni spektakl postaje unificiran, gotovo poput kloniranog artefakta. I izlazak u klub je generički, glazba je u skladu s establishmentom i nema direktne akcije ni angažmana publike u onom esencijalnom smislu. Scenarij biva uvelike kontroliran, površan i predvidljiv, plaćeni DJ pušta glazbu i publika ga dolazi slušati. Interakcija nije intelektualna ni u transformabilnom smislu emotivna, nego je također generička. Emocija, bez obzira na snagu, nema moć mutacije. Kao reakciju na ono što mi doživljavamo establishmentom formiramo naš izmaštani i revolucionarni klub bez intencije za dizajniranjem oblika te se bavimo dizajnom nekog sistema i naše vlastite predodžbe smisla.
Naš izmaštani klub svojom pojavnošću ukazuje na to da je njegovo oblikovanje nebitno i da smatramo da ono mora biti rezultatom kognitivnog koncepta. Njegova estetika je rezultat primijenjenog sistema radije nego potrage za dopadljivom formom. Kao i u našoj arhitekturi, trudimo se tragati za životnošću, a ne za slikom. Pretpostavljamo režiserski aspekt arhitekture onom površnom, likovnom.
Poput ode nekom vremenu vjere i želje za utopijom, naš klub izrađen je od skele koja može poprimiti bilo koji oblik ovisno o potrebi. Nestalnost oblika i nepoštovanje zadanog gabarita pretvara se u projektiranje iskustva. Prisjećamo se Cedrica Pricea, Archigrama, Banhama, Whiteleyja... Naš je klub izravni hommage New Babylonu Constanta i njegovim arhitektonskim utopijama o homo ludensu. Ovim radom se pitamo usudi li se arhitektura danas maštati utopiju i neki bolji svijet?