Georgia O'Keeffe jedna je od najznačajnijih figura američke moderne umjetnosti, prepoznatljiva po markantnim, blago osvijetljenim pejzažima dalekog zapada, stjenovitim i pustinjskim prostranstvima Novog Meksika, krupnim planovima predimenzioniranih cvjetova po kojima se ponajviše upisala u kolektivni imaginarij. Umjetnica koja je svojim životnim kretnjama obuhvatila gotovo pa stoljeće, kao i svu geografsku širinu i prostranstva SAD-a - rođena 1887. u Sun Prairieju, umrla 1986.u Santa Feu - većinu je života slikala ulja na platnu manjeg formata; mrtve prirode, pejzaže, floralne motive te poneke vanitase i "lirske" apstrakcije. Ljudsko prisustvo na njezinim slikama u reprezentacijskom smislu gotovo uvijek izostaje, osim u ranim akvarelima, no ono na što nas ova izložba podsjeća jest to da tzv. mrtva priroda ili osamljeni pejzaž može biti itekako životan i vibrantan. Život se u njemu uvijek iznova objelodanjuje, kroz igre sa svjetlom, prevage toplih boja, suverene formalne sinteze i vješte redukcije detalja unutar određenog prikaza.
Poput motiva na vlastitim platnima, i O'Keeffe je za života, bila u određenoj mjeri upisana, ali i svojevoljno (ili ne) izdvojena od oficijelnih modernističkih umjetničkih i društvenih krugova. Njezine slike svjedoče o dubokoj uronjenosti u prirodu i okoliš te pridonose novim, fenomenološkim pristupima pejzažu umjetnosti toga vremena.
U izložbenom smislu, pariška je retrospektiva postavljena na klasičan, linearno-kronološki način, uz tematske naznake opusa (prema apstrakciji, vegetalni svijet, kosti i školjke, kozmos) ili geografsko-biografska potpoglavlja (od New Yorka do Lake Georgea, Novi Meksiko). Smještena na zadnjem katu uvijek živahnog Centra Georges Pompidou, prva je retrospektiva ove umjetnice u Francuskoj što je još jedan dokaz kaskanja "velikih" institucija u valorizaciji žena umjetnica modernizma i uopće.
Obilazak izložbe kreće autoričinim počecima - intenzivno plavim akvarelima s daškom crvene koji upućuju na sestrinstvo s Rodinom, potom geometriziranim crtežima u ugljenu kojima O'Keeffe prvi put kroči putevima modernističkog art establishmenta, samostalno izlažući u njujorškoj galeriji 291, posvećenoj europskim avangardama, te američkom modernizmu, koju vodi fotograf i galerist Alfred Stieglitz (s potonjim je veže i životno partnerstvo).
New York dvadesetih predstavljaju iznenađujući pejzaži East Rivera, u kojima se izlazeće sunce miješa sa sivo-plavim tvorničkim vedutama. Njih prati i izvadak iz O'Keeffinih dnevničkih zapisa: "Nikada nisam živjela toliko visoko i bio mi je izazov pokušati naslikati New York. Naravno, rečeno mi je da je to nemoguća misija, koja nije uspjela ni mojim muškim kolegama. Od rane mladosti su mu govorili da sam malo pomaknutih načela. Istrenirana od tog čestog neodobravanja, nisam odustala." Čini se da ove riječi, koliko god izvađene iz konteksta, daju dobru pozadinu interpretaciji, ali i mitologizaciji njezina rada. Uvijek u pomaku, ustrajna i svoja bez obzira na vremenske diktate i ustaljena rodna gledišta.
Centralni dio opusa pa tako i izložbe zapremaju već spomenuti vegetalni svjetovi. Nazire se potraga za vlastitim pristupom opsesivno ponavljajućem motivu te u pomoć pristiže fotografski blow up kao referenca, koji prakticiraju tada nove generacije američkih fotografa (Strand, Weston, Adams). Možda ova stilska potraga proizlazi i iz potrebe da se cvjetni motiv prestane gledati isključivo kroz ženstvenu prizmu, plodnost i ponovno obnavljanje. Motivi se zaoštravaju; nadrealističke lubanje plutaju pustinjama.
Zanimljivo je da ti opustjeli O'Keeffeini pejzaži u svojim počecima koincidiraju s Drugim svjetskim ratom. Tih 1940-ih autorica se odlučuje fiksno nastaniti u Novom Meksiku. Kupuje kuću u Abiquiú, u kojoj će naći mjesto za modernistički set namještaja s potpisom Saarinena, Bertoie, Eamesovih, te tako i dodatno potvrditi vlastite mehanizme koketiranja s centrom, uz traženje odmaka na vitalnoj joj periferiji. Novomeksički pejzaži odražavaju geološke tragove, bilježe eksperimentalne perspektive, u sinergiji su s naslijeđem autohtonih Navaho i Hopi Indijanca, njihovim mitologijama i tradicijama. Na tim će prostorima O'Keeffe stvarati do kraja života.
Na samom kraju, monografska izložba prostor je kvalitetnih susreta, a dok sam na ovoj istovremeno razmišljam o kompleksnostima i ambivalentnostima podčinjenosti prirodi i društvu, uvijek aktualnim otporima prema internaliziranim mizoginijama, bavljenju umjetnošću kod O'Keeffe kao svojevrsnoj kontroli nad datim okolnostima što mi osvještava i nedavno pročitan zapis Zadie Smith o svakodnevici, ženskoj poziciji i božurima u knjizi "Intimations".
Georgia O'Keeffe: Retrospektiva
Centar Georges Pompidou, Pariz
Do 6. prosinca 2021.