Paviljon ispunjen trešnjinim drvećem, pjevom ptica, fantastičnim minijaturnim maketama stanova prepunima oku jedva vidljivih detalja... ovako je izgledao Japanski paviljon koji je bio predstavljen na posljednjem Venecijanskom bijenalu arhitekture.
Doslovno je obarao s nogu. Ispričana je bila priča o ponovnoj izgradnji mjesta Rikuzentakata koje je uništeno nakon tsunamija i želji arhitekata da spase barem sjećanja stanovnika. Puna nježih detalja koji govore o ljudskoj volji za nastavak života pa se tako, primjerice, bilježilo čak i kako je jedan od prvih obrta koji se pojavio u improviziranim šatorima podignutim nakon tsunamija bio frizerski salon.
Projektira od 1965.
Ovaj je paviljon, očekivano, dobio Zlatnog lava za najbolji nastup. Oblikovalo ga je troje japanskih arhitekata mlađe generacije, Kumiko Inui, Sou Fujimoto i Akisa Hirata, no zapravo je posvuda bio rukopis kustosa tog paviljona i njihova mentora, Toya Ita: priča o čovjeku, o suosjećanju, i priča o prirodi. Priča o skromnosti, a ne o umišljenom arhitektu.
Sedamdesetjednogodišnji japanski arhitekt Toyo Ito dobitnik je Pritzkera, najvažnije nagrade za arhitekturu. On je šesti arhitekt iz Japana kojemu je dodijeljena ova nagrada, a i prije dvije godine preduhitrila ga je njegova učenica Kazuyo Sejima (SAANA).
Iskreno rečeno, kladila bih se da je on odavno već ovu nagradu, zasluženo, dobio.
Njegovo je ime opće mjesto. Počeo je raditi još daleke 1965. godine.
Jedan od najvažnijih kritičara arhitekture Nicolai Ouroussoff već je i nekoliko puta pisao kako Pritzker već godinama pogrešno zaobilazi Toya Ita “u korist arhitekata s mnogo tanjim biografijama”.
Uvijek skroman
No, iako je znao i voditi na kladionicama, nije dobio nagradu. Do sada. Pa je ovo i neka vrsta ispravljanja nepravde, budući da u novije vrijeme i nije previše stvarao.
U obrazloženju nagrade vrijedne sto tisuća dolara tako stoji da se njegove građevine, za razliku od mnogih drugih, “ne nameću, već dopuštaju onima kojima su namijenjene da ih koriste kako njima odgovara”.
Toyo Ito je poznat po svojoj skromnosti pa je u telefonskom intervjuu povodom nagrade govorio, o vlastitoj - neadekvatnosti: “Svaki put kada dovršim građevinu, postajem bolno svjestan vlastite nemogućnosti i okrećem vlastitu energiju sljedećem projektu”.
Najpoznatiji radovi ovog arhitekta su: Medijateka Sendai, zatim spiralna White O kuća u Marbelli u Čileu, dok je 2002. oblikovao glasoviti paviljon Serpentine u Londonu, koji je kritika prozvala jednom od najrevolucionarnijih građevina svojeg razdoblja (napravio ga je u suradnji s Cecilom Balmondom).
Novi minimalizam
Diplomirao je 1965., svoju je firmu osnovao 1971. godine. Jedan od njegovih najranijih projekata bila je kuća Bijeli U. Oblikovao ju je za vlastitu sestru, udovicu s malim djetetom, umornu od visokih tokijskih kuća u kojima je odrastala. Najvažnije joj je bilo da ta kuća bude u dodiru s prirodom, što je kasnije ostao i trajni znak njegove arhitekture. Vrhunac je Medijateka Sendai.
Organski oblici prozirne staklene građevine, njezin minimalizam i novo čitanje prostora, ispisali su nova poglavlja arhitekture. Arhitekt je posebno ponosan na ovu građevinu bio 2011. godine, kada je odoljela potresu, što se moglo vidjeti na brojnim snimkama.
“Pri projektiranju prve kuće, osnovni mi je cilj bilo uništiti stereotipne ideje o muzeju ili o knjižnici”, rekao je Ito, autor knjige “Snage prirode” koju je objavio Princeton Architectural Press.