Duje Jurić jedan je od najvažnijih suvremenih hrvatskih slikara koji djeluju danas. Čovjek nevjerojatne stvaralačke energije i maestralnog opusa. Da kojim slučajem živi u nekom od svjetskih središta, sada bio se o njegovom radu pisalo u kontekstu tržišta i cijena.
Njegova geometrijska platna nalazila bi se u eminentnim zbirkama, u presjecima umjetnosti apstraktnih i minimalističkih tendencija, za njih bi se nadmetali kolekcionari koji pohode velike sajmove i prate recentnu produkciju, kakvih je ipak većina danas u zemljama gdje postoji ozbiljan interes za suvremenu scenu. Za razliku od ove naše gdje možeš na prste jedne ruke nabrojiti ljude koji sakupljaju i ulažu u suvremenu umjetnost. Nije slučajno da ga je jedan Knifer odabrao za svog asistenta.
Vjeran slici kao mediju
Ovaj pripadnik slikarske generacije stasale u prvoj polovici osamdesetih godina, koji se na hrvatskoj likovnoj sceni pozicionirao kao samozatajan, disciplinirani umjetnik, od početaka je vjeran slici kao mediju, ističu u zagrebačkom MSU gdje se ovih dana može pogledati njegova izložba "Mreža oprostorene slike". MSU je, pokazalo se više puta, najbolji test za umjetnike - znaju to jako dobro svi koji su se uhvatili u koštac s tim velikim i zahtjevnim prostorom.
Uvijek je opasnost da on ne nadvlada djela. A Jurićevi radovi sjeli su kao da ih je radio za tu izložbu, a naravno da nije budući da se predstavio svojevrsnim presjekom svoga stvaralaštva od 80-ih godina do danas. "Nije to klasična retrospektiva, odabrali smo najzapaženije radove", objašnjava mi dok zajedno s kustosicom Martinom Munivranom obilazimo izložbu.
Na početku su rani radovi s prve Jurićeve izložbe održane 1984. u Galeriji Vladimir Nazor koji kako kaže imaju "enformelni štih", slijede oni kubofuturistički, gdje je miksao avangardne pravce s početka stoljeća. U njima se još tražio. "Pokušavao sam naći neku formulu. Vrijeme je to pojave nove slike. Tu još nema strogoće u koju sam išao kasnije, u taj neki konstruktivizam. Ima i dripinga, akcijskog slikarstva.“ Pa iako izložba počinje prvi radovima, ona dalje nije koncipirana strogo kronološki.
"U kustoskoj koncepciji najvažnije je bilo izdvojiti akcente, da i oni koji nisu imali dodira s njegovim radom mogu shvatiti dinamiku razvoja", ističe Martina Munivrana. "Kad pričamo o suvremenosti i onome što je suvremeno u slikarstvu upravo je Duje Jurić primjer te suvremenosti kojoj težimo kad govorimo o klasičnim medijima. Ovaj prostor pomaže da se osjeti ta punina stvaralaštva."
Posebno su dojmljivi radovi u kojima umjetnik koristi florescentne boje i uv lampe, gdje osim slike i platna ulazi i intervenira u prostor radeći svjetlosne ambijente, gdje svojim radom ulazi u sam prostor arhitekture.
"Red, poredak, jasne linije i to nastojanje da sve bude geometrijski čisto sa slike je prenio u prostor arhitekture. Radi se o promišljanju slike u suvremeno doba - da li se ona samo zadržava u tim danim parametrima, platno i okvir, ili se može napraviti iskorak u sam prostor", kaže Martina Munivrana. Naznake toga, dodaje, pokazao je na samom početku svoga djelovanja, kada je radio neke akcije recimo. O tome piše Antun Maračić, uz Munivranu kustos izložbe.
Prisjećajući se njegove Autodestrukcije, javne akcije uništavanja vlastitih slika u zagrebačkoj Galeriji proširenih medija 1987., kaže kako je autor priredio katarzičan događaj, strgnuvši sa zida tri svoje velike slike na platnu i izderavši ih na komadiće pred publikom koja je pozvana na uobičajeno otvorenje izložbe.
Autokritička gesta
"Bio je to zahvat kompleksniji nego što je to jednostavnost violentnog čina sugerirala. Ako je površinski motiv i bio izraziti prosvjed zbog vlastite društvene situacije (zapažen mladi umjetnik, iste te godine laureat Salona mladih, bez stana i atelijera, jednostavno nije imao mjesto gdje bi pohranio radove, a mogućnosti prodaje bile su jednako skromne kao i danas), dakle, naoko, tek izvanumjetnički čin, unutarnji razlozi bili su složeniji.
U najmanju ruku, bio je to spoj navedenog motiva i, istodobno, nezadovoljstva samim sobom, autokritičke geste. I naposljetku, radilo se o drastičnom činu prekida s jednom fazom rada. Samouništenje je prizivalo novo rađanje. Akcije i performanse Jurić je ponavljati i kasnijih godina", navodi Maračić.
Iako bi ovakvo djelovanje sugeriralo da se radi o kakvom buntovnom autoru, Jurić je povučen, samozatajan umjetnik. Ne daje intervjue, ne zanima ga tržište. Djela mu se nalaze uglavnom u muzejima i galerijama. "Nisam razmišljao komercijalno. Zanima me isključivo umjetnost, to je dio mene. A to da li će netko kupiti moja djela ne zanima me."
Jurić je u nekim od radova osim geometrijskim motivima posezao i za slovima, citatima, pa i psovkama koje ispisuje na platnu, dok je između ciklusa imao tzv. cezure. "Na taj se način odmaram, dobijem novi zamah za nastavak."