Marija Ujević-Galetović, osamdeset šest joj je godina, za sobom ima impozantnu karijeru. Skulpture, javne plastike, a u posljednjih desetak godina i slike. Ona je radila skulpturu Krleže na zagrebačkom Gvozdu ili Šenoe u Vlaškoj. Pa kada za neki rad umjetnica uzvikne: “Ovo je moje najbolje djelo”, valja ju ozbiljno shvatiti. A upravo je to rekla Jutarnjem listu kada je novinarima pokazala brončana vrata koja je izradila za požešku katedralu svete Terezije Avilske. Reljefna vrata visoka su gotovo četiri i široka dva metra. Prvo ih je prijateljima pokazala u Ljevaonici Ujević u Zagrebu, gdje ih je izradila, a potom ih je u rujnu 2016. godine blagoslovio požeški biskup Antun Škvorčević na samoj lokaciji.
Nije bilo teško zaključiti zašto kiparica upravo ovaj rad smatra svojim najboljim djelom unatoč karijeri dugoj preko šest desetljeća. Izrađena u tehnici brušene bronce, ova vrata simbolički prikazuju duše onih koji odlaze u nebo. Mnoštvo je izduljenih tijela koja se zajedno kreću prema gore i sva su dio iste kompozicije. Vrata za katedralu najčešće budu podijeljena u kasete s pojedinačnim, odvojenim reljefima. Umjetnica je prekinula s tom tradicijom i napravila jednu, veliku kompoziciju. Mnoštvo je detalja na vratima od brušene bronce. Iako su od bronce, način na koji ih se obrađivalo podsjeća na zlatarsku obradu.
Nije lako napraviti tako golemu kompoziciju.
Umjetnica je prvo nacrtala vrata, a potom ih je oblikovala u glini, što je najteži dio posla ako se gleda s fizičkog aspekta. Vrata su se potom brusila. Nije to njezin dio posla, no neprekidno je stajala uz radnike dok su ih brusili. U čitavom je procesu pronašla i duhovnost: “Kada se puno radi, to je kaos, i onda kao da Bog kaže: ‘Vidi onu budalu koja radi, idem joj malo pomoći’, i u jednom se trenutku pojave rješenja i nađeš se pred kozmosom koji je mir, koji stvara red”. Nije joj, kao i inače, nedostajalo smisla za humor, pa je ova kiparica rekla i da su ova vrata njezina ulaznica za “neko dobro mjesto tamo gore”.
Grad Požega, uglavnom, dobio je sjajan umjetnički rad, dostupan čitavoj javnosti, svima koji su pokraj katedrale prolazili.
Ali, zlatna, blješteća vrata požeške katedrale nedavno su osvanula u tamnoj boji. Situacija koja, izgleda nikoga ne brine. Iz Grada Požege se za sada nitko nije izjasnio ni ponudio objašnjenje. Vrlo je vjerojatno da bi ovakva, prilično drastična intervencija u jedno važno umjetničko djelo, izazvala oštru polemiku u svakoj kulturno značajnijoj sredini.
A što se zapravo dogodilo s vratima požeške katedrale i zašto su sjajna vrata postala tamna, gotovo crna.
Matej Siluković, voditelj Ureda požeškog biskupa, na naš upit je odgovorio: “Vrata su patinirana. S obzirom na to da nisu patinirana u ljevaonici, to je učinjeno proteklih mjeseci na licu mjesta”. Ivica Žuljević, prepošt Stolnog kaptola, također govori: “Ove godine je radionica Ujević izvela patiniranje vrata u tamnu boju”.
Problem s mrljama
Vrata su patinirali, dakle, u istoj ljevaonici u kojoj su i izrađena. Damir Ujević, koji je na čelu Ljevaonice Ujević, kaže: “Riječ je o nešto duljem projektu pa smo na samim vratima radili malo više od godinu dana. Prvobitno je bilo zamišljeno da to budu ‘zlatna vrata’ pa su fino obrađena, odnosno zapolirana, što je im davalo ‘zlatni’ izgled. Takva su bila oko dvije godine. No, kako je bronca materijal koji po svojoj prirodi oksidira, tako je i ovdje započeo taj proces. Međutim, bronca nažalost ne oksidira jednako pa se javljaju flekovi.
Uz redovito održavanje uspio bi se sačuvati taj zlatni ton, ali to je dosta skupo i na tom bi se procesu trebalo raditi više puta kroz godinu”. Damir Ujević dalje kaže da su u trajno rješenje, odnosno patiniranje, krenuli na zahtjev biskupa Škvorčevića i same autorice: “Budući da Marija Ujević-Galetović svoje skulpture patinira u tamno, skoro crno, tako smo patinirali i ova vrata. U međuvremenu smo izradili još dvoja vrata koja smo tom prilikom patinirali u isti ton”. Naime, u međuvremenu su napravljena i ove godine na katedrali postavljena još i lijeva i desna vrata, odnosno bočna vrata. Također su u bronci, od iste autorice.
Ujević nabraja i majstore koji su sudjelovali u patiniranju, to su Željko Balija, Milan Šurbek i Duško Brmbota. Bravarski radovi su napravljeni, podsjeća, u Bravariji Subotić iz Požege.
Za postavljanje centralnih brončanih vrata na katedrali Požeška biskupija je prethodno dobila odobrenje Konzervatorskog odjela u Požegi, kojemu je na čelu Žarko Španiček, etnolog po struci. Odjel pripada Ministarstvu kulture, a od njih smo dobili sljedeći odgovor na naš upit o promjeni izgleda vrata:
“Brončana vrata na glavnom ulazu u požešku katedralu i na dva sporedna ulaza, na južnoj kapeli i ulazu u župni dvor, rad akademkinje Marije Ujević-Galetović, prvobitno su patinirana u boji zlata. Patina se pokazala nepostojanom, brzo je tamnila i mjestimično otpadala, pa su iz tog razloga vrata ponovno patinirana u tamnom tonu, koji je na našem kulturnom prostoru uobičajen za kulturna dobra izrađena od bronce. Takvim je patiniranjem uspostavljeno likovno podudaranje s tamnom patinom bakrenog krova na zvoniku katedrale koja se prirodno razvila pa sada izgleda vizualno usklađeno”.
Suptilni reljef
Umjetnici i obrađivači metala patiniranje koriste kao integralni dio oblikovanja i ukrašavanja umjetnina. U obradi metala se na patiniranje može gledati i kao na sinonim za kemijsko, elektrokemijsko i termičko bojenje metala.
Pitali smo stručnjake što misle o ovom načinu patiniranja vrata. Povjesničar umjetnosti i autor knjige “Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas” Ive Šimat Banov neutralan je u ocjeni patiniranja, više je ocijenio sama vrata kao sjajna. Spominje “motive koji iz same površine organski izranjaju, kao što su ptice, voda i valovi, konture likova koji stremeći nebu gube smrtna svojstva, ali i reljef koji je ‘slikarski’ osjetljivo shvaćen”. Ova vrata stavlja u kontekst najboljih ostvarenja na ovom polju, podsjeća na vrata koja su izradili Vasko Lipovac u Kotoru ili Kuzma Kovačić na Hvaru.
Pozdravlja ih, kaže, “kao prilog sakralnoj umjetnosti koja je dobrim dijelom ogrezla u običnosti. Tu se doista kao na malo kojem mjestu nakupilo svašta”. Što se tiče samog patiniranja ističe: “Ako itko zna narav i svojstva materijala, učinke ili razloge, koristi patiniranja i razmatra vremenskih posljedica na neko djelo, onda je to Marija Ujević-Galetović. Stoga tumačenja i razloge odricanja od ‘zlata’ u korist tamnijih strana lica prepuštamo njoj”.
Njegovi su kolege puno stroži u ocjeni izgleda vrata nakon patiniranja. Povjesničar umjetnosti i voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović tako govori: “Pozlaćena vrata požeške katedrale kiparice Marije Ujević-Galetović bila su jedan od najboljih primjera suvremene sakralne umjetnosti u nas. Uz suptilni, plitki reljef, pozlata na vratima povezana je i s tradicijom te asocira na Ghibertijeva vrata firentinske krstionice koja stoje na početku renesanse, kao i na staro ime za Požegu - Vallis Aurea, odnosno zlatna dolina. Ne postoji niti jedan razlog za ovakvu devastaciju rada ove umjetnice. Svi slojevi značenja, duhovnosti i formalne igre koji su postojali na njima sada su poništeni i umrtvljeni”.
Povjesničarka umjetnosti Sandra Križić Roban koja vodi Galeriju Spot slaže se s ovom ocjenom: “Brončane vratnice požeške katedrale prema zamisli umjetnice Marije Ujević-Galetović dinamična su, razvedena površina zanimljivih tektonskih pomaka, koji u jednom dijelu podsjećaju na energične poteze širokim kistom. Zanimljiva je metoda rada primijenjena u ovom slučaju, pri čemu monumentalnost nije nauštrb profinjenih detalja.
Nježan, sedefast ton metala ipak se pokazao podložan atmosferskim prilikama, no zahvatom nanošenja patine izrazito se umanjila plastičnost i razvedenost površine. Iako je za pretpostaviti da će tijekom vremena pojedini patinirani dijelovi ‘propustiti’ izvorni govor materijala, dojam koji ovom prilikom komentiram, gledajući fotografiju, ukazuje na posve različitu atmosferu.
Treba pretpostaviti da se promjenom registra svjetla detalji sada patiniranih vratnica jače ili manje razlikuju, no energičnost i kovitlanje površine, koje se osobito događa u srednjoj zoni, više nisu raspoznatljivi. Šteta je tim veća jer je ovo jedan od rijetkih kvalitetnih suvremenih umjetničkih radova u Hrvatskoj koji pridonosi promjeni poimanja interpretacije sakralnih sadržaja”.
Izgubljena originalnost
Za komentar smo pitali i Valentinu Ljubić Tobisch, hrvatsku restauratoricu koja živi u Beču, gdje ima restauratorsku radionicu, a u ovom je gradu neko vrijeme bila i voditeljica restauratorske radionice Tehničkog muzeja. Specijalizirala se za metalne površine materijalnih objekata i doktorat je obranila u New Yorku. Među ostalim je restaurirala dragocjeni pladanj s vrčem iz Moćnika dubrovačke katedrale, inače jedini predmet iz Hrvatske koji je bio na nedavnoj izložbi njujorškog Metropolitan muzeja “Making Marvels: Science and Splendor at the Courts of Europe”.
Ni njoj se ovaj način patiniranja ne čini idealnim za vrata Marije Ujević-Galetović. I ona, kao i naši sugovornici, napominje da patiniranje gleda putem fotografije. “Ovdje postoji niz problema. Jedan je od njih da, koliko mi je poznato, samo dvije ljevaonice u Hrvatskoj mogu raditi velike brončane stvari, a nisu uvijek educirani na tom polju. I inače kada gledate obnovu spomenika po Zagrebu, često bude riječ o zelenoj patini, što ne djeluje uvijek prirodno”, kaže. Vrata Marije Ujević-Galetović nisu patinirana takvom zelenom patinom, no, kako govori naša sugovornica:
“Kad se radi patina, ne bi trebalo sve biti jednolično, a u ovom slučaju to jest. Prirodna patina nikad nije ujednačena”. Valentina Ljubić Tobisch smatra da “postoje mjere kojima se ovi spomenici mogu njegovati i održavati, i u tom slučaju patiniranje ne bi bilo potrebno. Pretpostavljam da je patiniranje dosta koštalo, a izgubilo se dosta od originalnosti samih vrata. Po mojem mišljenju, uvijek je najbolje rješenje kad su intervencije što manje”. Naša se sugovornica pita i o simbolici ovakvih vrata, koja su u ranijoj verziji “simbolizirala ulazak u nešto svijetlo”.
Autorica bez komentara
Sama autorica nije željela komentirati patiniranje ovih vrata. Podsjetimo da je nedavno dobila nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za životno djelo, a film o njezinu radu “Mačka je uvijek ženska” Tatjane Vujasinović i Martine Meštrović, njezinih bivših studentica, dobio je niz nagrada. Prilikom nagrade HDLU-a, a bilo je to prije par mjeseci, intervjuirala sam ovu umjetnicu i također smo se dotaknule teme vrata. Na pitanje koliko je teško baviti se kiparstvom, jer je način na koji se ona bavi ovim medijem i ozbiljan fizički posao, odgovorila je:
“Naravno. I ja se sama sebi čudim koliko još radim. Radila sam nekoliko vrata za katedrale, jedna su četiri metra visoka. Zadnja sam završila prije tri dana, iako imam problema s kičmom. Svaka su vrata gotovo pa zlatarski rad, ne može ih se raditi ‘ofrlje’. Inače, ranije nisam niti znala da mi odgovara reljef”. Opisala mi je i sam proces rada u ovom mediju: “Uvijek sam mislila da se radi kao slika, da se stavi daska na zid. No, reljef je najbolje raditi na podu ili na stolu, da ga vidiš sa svih strana i kontroliraš”. Zadnja vrata koja je radila i nedavno dovršila su vrata za crkvu u Bosni, u Plehanu.
Poznati je bosanski arhitekt Zlatko Ugljen napravio jednu modernu crkvu, a Mariju Ujević-Galetović pozvali su da radi vrata. “Vrata su zgodna, napravila sam puno anđela koji plešu oko svete Tereze. To se čini kao mala bajka, no važno je kako tu bajku prikažeš”.
Mariju Ujević-Galetović trenutačno radi spomenik Mati Parlovu u Puli.