Dubrovačka umjetnica Dubravka Lošić svoj rad posljednjih godina predstavlja na jedan, za hrvatske prilike, neuobičajen način - izvan galerija i galerijskog sustava. Prvo je počela raditi izložbe u svom atelijeru u Gružu, napuštenoj tvorničkoj hali bivše uljare Radeljević, prostoru samom po sebi osebujnom i impresivnom, prostoru kojem je Lošić dala jedan novi život, svojim radovima koje stvara u ciklusima poetičnih naslova.
Tu je održala nekoliko izložbi, odnosno kako ih je nazvala, "Susreta u depou". Posljednju u sklopu jubilarnih 70. Dubrovačkih ljetnih igara pretprošle godine kad je pokazala jednu od najranijih slika, nastalih još na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, sve do onih posve recentnih. Prošle je godine pak u franjevačkom samostanu u Splitu izložila ciklus "Veliki trkači", 11 velikih formata u kombiniranoj tehnici nastalih u razdoblju od 2007. do 2010., a sada je ta zasigurno jedna od najzanimljivijih i najcjenjenijih umjetnica na suvremenoj sceni, učinila korak dalje.
Najnoviji ciklus "Lapad", koji stvara posljednje četiri godine, od 2016. odlučila je pokazati ne više u svom atelijeru, nego u jednom drugom upečatljivom, posebnom mjestu - napuštenom i razorenom hotelskom kompleksu Grand hotela u Kuparima.
Hotel koji je proglašen kulturnim dobrom i jedini se neće rušiti u budućoj rekonstrukciji, počeo se graditi 1923., a dovršen je 1924. Potpuno uništen, kao uostalom i cijeli kompleks za vrijeme Domovinskog rata, dugo je slovio kao jedan od najljepših na Jadranu.
Novi doživljaj
Izložba Dubravke Lošić bila je postavljena tijekom jednog dana krajem prosinca i snimljena je kao umjetnički film čiji je autor Toma Širok. Film je dovršen ovih dana i pruža novi doživljaj djela ove slikarice, istodobno nas uvodeći i u posve drukčije iskustvo konzumiranja umjetnosti. Gledatelj nije više taj koji odlučuje kako će i na koji način pa i koliko dugo promatrati pojedino djelo, nego su redatelj i umjetnica ti koji nas vode izložbom, pažljivim izborom kadrova popraćenih diskretnom instrumentalnom glazbom.
U filmu pratimo put slika od umjetničinog atelijera u Gružu sve do Kupara, gdje se prvo prikazuje bijeli triptih ispred same građevine kao svojevrsne kulise, a potom se gledatelje polako uvodi u sam postav izložbe unutar razrušene građevine.
Pa iako su se mnogi umjetnici posljednju godinu odlučili za online prezentacije svoga rada, Dubravka Lošić ističe da je njezina ideja nastala neovisno o pandemiji. - Ovaj projekt nije vezan za pandemiju i cijelu tu lošu situaciju i za nas umjetnike. Smatram da je galerijski sustav trom i htjela sam izaći iz njega - kaže Dubravka Lošić. Ovim projektom izašla je ne samo iz prostora izlagačkih institucija, bilo galerija ili muzeja, nego i iz svog atelijera kao mjesta gdje nastaju radovi, a kako se pokazalo u njezinu slučaju i mjestu njihova izlaganja. Gruški atelijer Dubravke Lošić postao je tijekom gotovo deset godina, koliko boravi u njemu, kultno mjesto u Dubrovniku, gdje se tijekom njezinih izložbi okupljaju brojni ljubitelji umjetnosti.
- Privilegija je biti u njemu - smatra umjetnica. "Ovdje je posve drukčije izlagati nego u galeriji, jer, tu su svi moji radovi u kontekstu, od onih koji tek nastaju do starih koji su tu negdje usput pohranjeni, iza leđa. U odnosu na ovaj, galerijski mi izgledaju poprilično sterilni."
Upravo vodeći se tim svojim stajalištem novom izložbom i filmom u Kuparima htjela je ovaj put predstaviti svoj rad kroz jedan drugi medij, na drukčiji način.
"To je posve jedan drugi doživljaj moga rada. Iskušavala sam mogućnosti radova u odnosu s novim prostorom, tragovima i ostacima u njemu, u odnosu s vremenom, pred morem, skoro na granici mogućeg zbog vremenskih prilika, pod nebom. Vidjeti što se takvim predstavljanjem događa s njihovim značenjima, što im se umanjuje, a čime se obogaćuju."
Lapadski čempresi
U Kuparima je izložila novi ciklus radova pod nazivom "Lapad" na temu lapadskih krajolika građenih akrilom i gumom na osovljenim podlogama crnog valjanog lima u kojima se isprepleću motivi lapadskih čempresa Velike i Male Petke. No, kod Dubravke Lošić nije riječ nikad o doslovnom prenošenju vidljivog, predmetnog svijeta. Lapadski čempresi svakako su je potaknuli na taj ciklus, no on je "otisak prirode, a ne preslik", reći će umjetnica, iako u konačnici svakako postoji određena povezanost s Lapadom i lapadskim krajolikom.
Prvo je imala ideju da radove, osam velikih pretežno monokromnih - plavih, crnih, bijelih-triptiha na metalnoj podlozi, izloži i snimi na otvorenom "između zemlje, neba i mora" no onda je otkrila samu unutrašnjost napuštene građevine koja joj se pokazala vrlo zanimljiva. Prostor posve devastiran imao je sve te slojeve povijesti te ju je zanimao, kaže, njegov odnos s njezinim slikama. U svakom slučaju, snimiti film bio joj je izazov jer pruža različite mogućnosti, ali slaže se i da on ne može zamijeniti neposredan odnos s likovnim djelom.
Za povjesničarku umjetnosti i voditeljicu projekta Jelenu Tamindžiju opustošen kontekst prošaran brojnim negativnim i bolnim konotacijama ne predstavlja tek pozadinu, kazališnu scenografiju za nova djela Dubravke Lošić, već ih nadopunjuju, međusobno prožimajući dvije povijesti nastanka i raspadanja fizičkih i simboličkih vrijednosti. Posebno ističe važnost izbora medija – umjetničkog filma putem kojeg umjetnica pokazuje svoj rad.
Filmovi o umjetnosti, govori Tamindžija, uglavnom imaju dokumentarnu vrijednost, u njima se pokušavaju pobliže objasniti i verbalizirati djela vizualne umjetnosti bilo putem interpretacije ili intervjua s umjetnicima, njegovim suradnicima, kustosima, direktorima muzeja, poznavateljima opusa autora.
Film Dubravke Lošić, dodaje, ne pripada ipak toj kategoriji filmova o umjetnosti, nego on tu istu umjetnost preuzima nadopunjujući vizualni jezik umjetnosti filmskim jezikom naracije pokreta, izmjenom rakursa, brzinom prikazivanja i koncentriranja na detalje.
Vizualno putovanje
"Oponašajući znatiželjnog promatrača koji u muzejskom prostoru preispituje sve perspektive umjetničkog djela, umjetnički film Tome Široka koji je popraćen fotografijama Veronice Arevalo, gledatelja odvodi u vizualno putovanje originalnog postava u sali Grand hotela u kojem se osjeti istrošenost materijala, prolaznost vremena i neprestanog propuha koji simbolično poput kakvog Memento mori napominje na prolaznost svega, kako predmeta, tako i idejnih sustava, percepcija svijeta i naizgled ustaljenih obrazaca mišljenja."
Film prati tekst Margarite Sveštarov Šimat "Triptisi južne meteoropatije" koji je poslužio kao scenarij. Sveštarov Šimat triptihe Dubravke Lošić promatra u kontekstu njezina cjelokupnog stvaralaštva i dovodi u vezu s nekim njezinim ranijim ciklusima.
Primjerice, autorica navodi da trokutaste obrise pri vrhu slike, koji su za Dubravku Lošić obrisi lapadskih čempresa, nalazimo kao njezin vlastiti rukopisni morfem u "asemičkim Tragovima te u postmodernim ciklusima prije Rozarija i, potom, u podignutim šiljastim ušima Mačaka iz 1993. godine".