DOMAGOJ ROGINA

Novi miljenik kolekcionara odgovara može li se živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj? ‘Teško bez sigurnog posla, ali...‘

 Darko Tomas/Cropix
U galeriji Forum mladi slikar izlaže novi ciklus radova okupljen pod nazivom ‘Tlo‘

Planine, otvorena mora, zidovi koji pregrađuju, nebo..., naizgled nepovezane motive u novom ciklusu radova slikara Domagoja Rogine povezuje tlo. Upravo tako glasi i naziv njegove izložbe koja mu je ovih dana otvorena u Galeriji Forum u Teslinoj. Rogina se posljednjih godina isprofilirao kao jedan od najperspektivnijih i najzanimljivijih slikara nove generacije, puno izlaže, a zapeo je za oko i nekim kolekcionarima.

"Tlo je za mene mjesto intime, unutarnji život. Predstavlja ljudsku dubinu u kojoj se ruje, taloži, pohranjuje, kopaju se kanali, otkrivaju putevi...", kaže o nadahnuću za svoje recentne slike 34-godišnji umjetnik.

"Banalno gledajući, sviđala mi se ideja da je tlo nešto što je svima zajedničko, svi gazimo po istom tlu, a pričamo različite priče. Tlo ima površinu i dubinu, iz njega rastu travke, šume i planine, iznad njega teku rijeke i stoje mora... Ispod tla leže kosti, prošlost. Tlo zamišljam kao pojas, kao granicu između dva pola. Iznad tog pojasa je dan, nebo, nada, lakoća i zrak, a ispod je topli, zagušljivi, mračni svijet u kojem se sporije krećemo, u tišini."

Prizori na slikama uglavnom su plod njegove mašte i nemaju previše uporište u stvarnosti.

"Stvarni svijet me okružuje, motivira i oblikuje kao osobu, to je neizbježno, ali ono što ću prikazati na slikama ima više veze s maštom. Oslanjam se na proces slikanja i tu sam potpuno otvoren. Slike prikazuju unutarnji svijet, slikarska logika oblikuje motive i daje im izgled. Planina nije samo planina, nego je masa koja ima svoju energiju, svoj ritam, svoje puteve i usmjerenja", tumači slikar.

image

Izložba Domagoja Rogine u Galeriji Forum

Darko Tomas/Cropix
image
Darko Tomas/Cropix
image
Darko Tomas/Cropix

Kada je pitanje samog stila, neke su Roginine slike gotovo pa posve apstraktne, kao da se kreće u svom slikarskom razvoju od figuracije prema monokromiji. No još se uvijek drži figurativnog predloška i nečeg što je prikazivačko i ukorijenjeno u predmetnom svijetu, na što upućuju i naslovi radova.

"Oduvijek mi je u slikarstvu bila bitna slikarska gesta, pa baš iz tog razloga dovoljno zadovoljstva mogu pronaći slikajući gotovo apstraktne i monokromne slike. Ipak, da bih bio potpuno zadovoljan, imam potrebu naslikati nešto figurativno jer je ta figuracija osobna, ima značenje, simboliku, težinu. Smatram da je najvrednije prikazati svoj svijet, svoj karakter kroz medij slike... Na slici želim postići ravnotežu između svega što u slikarstvu cijenim."

Domagoj Rogina rođen je 1989. u Varaždinu. Diplomirao je slikarstvo u klasi Damira Sokića na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti 2017. godine, a od 2018. godine radi kao profesor likovne kulture u Centru za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj" u Zagrebu.

Dobitnik je godišnje nagrade HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika 2022. godine. Iza njega je čak osam samostalnih izložbi i tridesetak skupnih, među kojima je Bijenale slikarstva, 13. i 15. Erste Fragmenti te 32. i 35. Salon mladih.

Prvi je put samostalno izlagao u galeriji "Vladimir Filakovac" 2017. Ciklus se zvao "Plivač" i zapravo je, kaže, tematski bio vrlo blizak aktualnoj izložbi u Forumu.

"Morski psi, planine, pustoši. I tada sam imao sličan pristup kao i danas. Slobodno, otvoreno slikanje, apstrahirani motivi, naznaka na gesti i atmosferi slike."

Dvije godine kasnije u galeriji SC izlaže ciklus "Monoliti" - strukture načinjene od jednog kamenog bloka. "U tom ciklusu najviše sam se bavio potezom, te gustim i slojevitim nanosima boje kako bih dobio titravu površinu gotovo apstraktne slike. Rekao bih da je svaki novi ciklus nadogradnja na onaj prethodni."

Prije izložbe "Tlo" u Forumu imao je samostalnu izložbu i u rodnom Varaždinu u listopadu u Gradskom muzeju.

"Spletom okolnosti desile su se dvije izložbe, jedna za drugom. Smatrao sam da se takve prilike ne smiju propustiti pa sam krenuo u realizaciju i, moram priznati, ove sam godine slikao više nego ikad."

Izložbe su, smatra, u bilo kojem razdoblju karijere jako korisne "jer tek kad krenete postavljati slike u galeriji, na čistom zidu i uz profesionalnu rasvjetu možete zaista vidjeti što ste naslikali u novom ciklusu. Naravno, korisno je čuti dojmove posjetitelja, prijatelja i kolega jer se bez tog segmenta dosta gubi smisao. Publika je bitan kotačić u svemu tome".

image
Darko Tomas/Cropix
image
Darko Tomas/Cropix
image
Darko Tomas/Cropix

Ideje za slike mu, kaže, svakodnevno okupiraju misli, ali neke u startu nisu dovoljno kvalitetne da bi se jednog dana realizirale. "One koje ne mogu izbaciti iz glave prenosim u sketchbook i tamo kroz skice počinjem shvaćati što želim na slici. Kad jednom počnem slikati, skica više nije bitna. Slikam dosta brzo, ekspresivno i otvoreno, tako da neke slike, ako mi sve ide od ruke, budu gotove za nekoliko dana, dok neke slikam po tri, četiri tjedna.

Prilikom slikanja ne štedim na uljanoj boji, tako da neki dijelovi slike dugo vremena isparavaju."

Pojedini radovi izloženi u Forumu nastali su prije dvije godine, a neke su slike jako svježe i jedva su se stigle osušiti za izložbu, otkriva Rogina. Na primjer, slika "Bijeli Horizont".

U budućnosti se vidi u Zagrebu, čak i u istom ateljeu. "U Zagrebu žive i stvaraju umjetnici i slikari koje jako cijenim i ako je njima ova sredina bila dovoljno poticajna, onda će biti i meni. Sve ovisi na koji način percipiraš stvari oko sebe, koliko osjećaš, koliko si spreman raditi na sebi i koliko ćeš energije dati u slikarstvo. Veliki europski gradovi su definitivno poticajniji od Zagreba i korisno ih je obići, boraviti u njima, upijati tamošnji život, upoznati se sa scenom... Ali, ne možemo biti u isto vrijeme na više mjesta".

Slika "Zid s pogledom" donekle prikazuje baš taj problem.

"Zid predstavlja pregradu od bezbroj mogućnosti, što na prvu zvuči grozno... Ali smatram da moraš znati gdje želiš biti, ne možeš se klonirati ili se neprestano teleportirati. Zato sam na zidu ostavio malu rupu kroz koju možeš gledati svijet izvan svog svijeta, dokle god ti pogled seže".

Može li se živjeti od slikarstva u Hrvatskoj?

"Živim od profesorske plaće, ali tu i tamo prodam sliku, i to uglavnom bude nakon samostalne izložbe. Živjeti od slikarstva u Hrvatskoj je teško i nesigurno. Puno je tu odricanja, puno prilagođavanja. A tu je i konstantan strah, jer nikad ne znaš koliko će ti prodaja ići od ruke. No nije sve u prodaji, prije svega slikamo zbog unutarnje potrebe za istim, stoga posao neovisan o slikarstvu prije svega osigurava osjećaj sigurnosti i neopterećenosti koja dopušta prijeko potreban osjećaj slobode prilikom slikanja".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. svibanj 2024 18:40