Rode na krovovima, rode na cesti, a umjesto uobičajenih vrtnih patuljaka, ukrasne rode u vrtu - stigli smo u Čigoč.
Čigoč, posavsko selo u Sisačko-moslavačkoj županiji, dio je Parka prirode Lonjsko polje i poznato je kao Prvo europsko selo roda. Čast je to koja mu je ukazana 1994. godine.
I iako je roda zvijezda Čigoča, ovo je mjesto, a posebno Lonjsko polje, mnogo više od toga. Ovaj je park prirode poznat po velikoj biološkoj raznolikosti i tradicionalnom pašarenju, a posebno se ističe kao stanište za više od dvije trećine ukupne populacije ptica u Hrvatskoj. U njemu živi čak 260 vrsta ptica, obavještava nas Ivana Čavlović iz Informativnog centra u Čigoču.
Stoga ne čudi da je neposredni povod našeg dolaska vezan upravo uz njih - ptice.
Udruženje hrvatskih arhitekata proglasilo je, naime, dobitnike nagrada za najbolja arhitektonska rješenja, a jedna od nagrada, ona za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2021. godini pod nazivom "Bernardo Bernardi", dodijeljena je Miji Roth Čerini i Tončiju Čerini za Centar za posjetitelje i vidikovce Lonjskog polja.
Tri vidikovca, odnosno promatračnice ptica nove su vrijedne atrakcije ovog životinjskim vrstama bogatog područja.
Promatračnica u Čigoču očekivano je inspirirana rodama, promatračnica u Osekovu, naziva "Tradicionalni ribolov" svoj oblik zahvaljuje vrški, alatu za pecanje riba, a treća u Repušnici nosi ime ptice kosca.
Prva destinacija na našem popisu bila je promatračnica u Čigoču, do koje nije teško doći. Auto vas može dovesti gotovo do nje.
Kratka šetnja od automobila do "Rode" prođe u trenu, a nagrada koja slijedi vizualno je dojmljiv vidikovac pred vama.
Arhitekti koji su zaslužni za nove vidikovce priznali su, pisali smo u Jutarnjem, da je poseban "privilegij promatrati autohtone vrste koje se sele i putuju u prirodnom elementu na njihovim proputovanjima" te da taj privilegij počinje "uvažavajućim dijalogom pažljivih intervencija".
"Nehijerarhiziranom krajoliku pojedine točke daju novi identitet, postaju gravitacijska središta, atraktori i premjerači. Markiraju teritorij kao što su to nekada činili čardaci, ali bez potrebe za granicama, omogućuju pogled na životinje, ali bez lova, čine nas sudionicima krajolika bez da budemo primijećeni", opisali su svoju namjeru u službi namjene vidikovaca.
Estetska vrijednost ovog arhitektonskog podviga je primjetna, no htjeli smo provjeriti kakvi su dojmovi korisnika vidikovca. Sviđa li se onima kojima je namijenjen?
U blizini smo sreli njemačku biologinju Juliju Schock koja s obitelji putuje Hrvatskom, a u Lonjsko polje su je dovele ptice.
Zamolili smo je da s nama podijeli svoje dojmove.
"Željeli smo vidjeti crnu rodu. Posjetili smo promatračnicu i oduševila nas je svojom ljepotom. Prekrasna je i divno izgleda u prostoru, komplementira krajolik", hvalila je Schock promatračnicu, no uputila je i malu kritiku.
"Iako uistinu lijepa, promatračnica nije u potpunosti praktična i funkcionalna. Otvori za promatranje ptica su preuski, suviše skučeni, a i prostor je pomalo nespretan za visoke ljude", zaključila je Schock.
"Jeste li vidjeli nove vidikovce? Kakvi su Vaši dojmovi?" pitali smo jednog mještanina na biciklu.
"Ja sam tu stalno, više niti ne obraćam pažnju na ono što se događa. Nju pitajte", odgovorio je i uputio nas na Ivanu Čavlović iz Informacijskog centra u Čigoču. "Ona je prava adresa za vas. Ona sve zna", dodao je.
"Ja sam presretna što smo dobili te nove vidikovce", jezgrovito je odgovorila Čavlović, koja za nas nije imala više subjektivnih dojmova, ali jest objektivnih informacija o Parku.
Preostala su nam još dva vidikovca. "Kojim putem doći do njih?" pitali smo susretljivu sugovornicu, a ona nam je na karti pokazala moguće rute.
"Čini se da su vidikovci relativno blizu, no da bi se do njih došlo, mora se ići okolnim putem. Lonjsko polje je golemo. Ne može se obići u samo jednome danu", objasnila je, a mi smo krenuli na put.
Autom smo došli dokle smo mogli, a onda su ispred nas bila dva puta, no znaka i uputstva nigdje. Krenuli smo putem koji se činio logičnim, no nakon dvadesetak minuta stigli smo do kraja i jedino što smo mogli napraviti je vratiti se istim putem natrag. Po povratku nas je stigla kiša koja se u trenu pretvorila u jaki pljusak, a drugi put ni u daljini nije dao naslutiti vidikovac. Vidjeli su se samo dugačka staza i mnoštvo slobodnih konja koje je kolegica pošla fotografirati. No ni na tom putu nije našla vidikovac.
Lonjsko se polje uistinu ne može prijeći u jednome danu. No razlog nisu samo udaljenosti, već i nedostatnost jasnih oznaka do, u našem slučaju, ciljanog vidikovca.
Ni nestabilno vrijeme nije nam išlo na ruku. Blato do koljena i kolegičina potpuno mokra obuća podsjetili su me na komentar Ivane Čavlović koja se osvrnula na razlike između pojedinih posjetitelja:
"Najčešće nas posjećuju grupe školaraca u sklopu škole u prirodi, zatim stranci i umirovljenici. Nedavno smo imali goste iz Njemačke. Oni su najbolje pripremljeni za boravak u Lonjskome polju. S druge strane, bila je grupa školske djece. Pao mi je mrak na oči kad sam vidjela kako su obuveni. Nosili su platnene tenisice. A oni su iz Siska. Znaju što je Lonjsko polje."
Nismo uspjeli vidjeti sve što smo naumili, no uvjerili smo se u biološko bogatstvo parka. Crna i bijela roda, labudi, krave, divlje svinje, žabe... dojmljivi krajolici i mir. Na umu treba imati sljedeće: primjereno se obujte i otvorite se za neočekivano.