Davor Vrankić rijetko je uspješan hrvatski umjetnik današnjice. Rođen je 1965. u Osijeku, a nakon završene Likovne akademije u Zagrebu 1991. okušao je sreću u Parizu, gradu koji je na ovaj ili onaj način slomio mnoge hrvatske stvaraoce. Vrankić je za razliku od njih opstao tamo već više od 25 godina i stvorio ugled umjetnika priznatoga u svijetu: njegovi su radovi danas u njujorškoj MoMA-i, u nizozemskoj zbirci Over Holland i u brojnim privatnim kolekcijama. Iz njegove internacionalne karijere, posebno je zanimljiva jedna anegdota: “Dok sam jednom razgovarao na telefonskoj govornici u New Yorku između Lexington Avenue i 32. ulice na Manhattanu, torbu s crtežima koje sam ponio iz Pariza u potrazi za galerijama položio sam na trotoar.
Torba s crtežima
Kad sam završio razgovor i shvatio da torbe nema, počeo sam je panično tražiti po ulici, pregledavati ulaze, kontejnere za smeće i ispitivati prolaznike. Pronašao ih je Alberto Mantilla, kolumbijski dizajner poznat po dizajnu doza za sol i papar u obliku zagrljenih čovječuljaka. Na ulici je primijetio dobro odjevenog crnca koji prodaje crteže. Zainteresirao se za njih, a tip mu ih je ponudio sve za 150 dolara.
Kad je shvatio da će dobiti 150 dolara za crteže, ponudio mu je i kovčeg za 10 dolara i tu je Alberto shvatio da je sve ukradeno, pa nije kupio kovčeg u kojemu su bili još portfolio i pozivnice za nadolazeću izložbu u Parizu. No, jedna pozivnica s brojem mog pariškog telefona ostala je zataknuta na ramu jednog crteža. Tako smo uspostavili kontakt i sreli se u New Yorku. Jedan od tih crteža sam poklonio njemu, a ostali su završili u kolekciji Ronalda S. Laudera kojeg sam susreo nekoliko dana poslije u Trump Toweru, isto tako spletom nekih okolnosti.“
Dva suvremena autora
Ovoga ljeta Davor Vrankić ponovno izlaže u Hrvatskoj, u Domu Marina Držića u Dubrovniku. Njegova izložba pod naslovom “O gruboći – Držićeva groteska”, otvara se 14. kolovoza, u kustoskoj organizaciji povjesničarke umjetnosti Anite Ruso. Riječ je o odličnom potezu ravnatelja Nikše Matića, koji već godinama oživljava Držićev muzej otvarajući vrata suvremenim hrvatskim umjetnicima i tražeći od njih dijalog s najvećim našim renesansnim komediografom. “Renesansa je bila period koji na neki način odgovara našem vremenu. U smislu da smo već kročili u vlastitu budućnost, a da toga nismo još svjesni. Tako komunikacija između Držićeva djela i mojih crteža predstavlja dijalog između dva suvremena autora”, smatra Vrankić kojemu je ovo prva izložba u Dubrovniku.
Davor Vrankić jedan je od najvećih suvremenih crtača. Grafitnom olovkom on tka neobična, ponekada zastrašujuća, a ponekada i smiješna bića koja djeluju nježno, paučinasto, upravo poput luckastih snoviđenja iz renesansnih imaginarija Držića ili Shakespearea. To su ljudska lica i tijela, čudnovato kadrirana i izobličena, te sazdana od neobičnih tekstura ili objekata. Anita Ruso u predgovoru daje opširan povijesni pregled shvaćanja groteske, kontekstualizirajući sve kroz opus Marina Držića, gdje posebno mjesto daje “Prologu Dugog Nosa” iz “Dunda Maroja” i njegovu opisu hibridnih ljudsko-životinjskih “ljudi nahvao”, lažnih ljudi čija je fizička nakaznost (koju su vremenom naučili skrivati, poput ljudi guštera iz popularnih teorija zavjere) odraz njihove moralne ličnosti.
Vrankićevi crteži nastavljaju vizije neobičnog i neprirodnog iz povijesti umjetnosti (od Boscha do nadrealizma) koje su nadahnjivale imaginaciju umjetnika kroz stoljeća. No, autor ih ne smatra mračnima: “Živimo u svijetu koji se konstantno mijenja, koji je fragmentiran i nije više onakav kakvim smo ga poznavali. Sve se to manifestira i u mom radu kroz elemente hibridnog, apsurdnog, deformiranog i zabavnog”.
Ovaj majstor olovke tim jednostavnim alatom postiže zadivljujuće učinke s bogatstvom tekstura koje je jednako bogatstvu njegove imaginacije. “Oduvijek sam volio crtež zbog njegove neposrednosti i osjećaja autonomije koji mi pruža u smislu da mogu crtati posvuda i u svim okolnostima”, objašnjava Vrankić. “Svidjela mi se ideja koristiti jedno klasično sredstvo, u tehničkom smislu vrlo minimalno, uz pomoć kojeg mogu proizvesti monumentalnu gotovo slikarsku kompoziciju. Nisam želio koristiti olovku za stvaranje klasičnog crteža, već u crtež utisnuti sva vizualna obilježja našeg vremena. Bitan mi je faktor vremena koje je neophodno za nastajanje crteža, posebno u današnje vrijeme koje nas gura u frenetičnu produkciju, gdje se sve mora dogoditi odmah i u trenutku.
U početku sam crtao grafitnom IBM minom. Ona se koristila 1970-ih u IBM-ovoj tehnologiji za markiranje perforiranih kompjuterskih kartica, jer je grafit izuzetno dobar provodnik elektriciteta. Zanimljiv mi je taj simbolični trenutak u kojem olovka, grafitna mina kao staro, klasično crtačko sredstvo premošćuje vremenski jaz i uvodi nas u jednu revolucionarnu kompjutersku eru. Nakon 2000. godine više nije bilo moguće pronaći te mine, tako da od tada počinjem koristiti 2B, 0,9 milimetarsku Pentel olovku.”
Da bi došao do statusa jednoga od najvećih crtača olovkom na svijetu, Vrankić je morao nastupiti iz Pariza, jednog od centara umjetničke moći. Godine studija bile su mu ključne za usvajanje tehnike: “U Zagreb sam došao 1988., nakon dvije godine sarajevske akademije, gdje sam prošao klasični crtački dril. Na zagrebačkoj akademiji, na odsjeku grafike u klasi Ante Kuduza, pristup je bio puno otvoreniji, manje klasičan, više konceptualan i minimalistički. U Zagrebu sam započeo seriju geometrijskih stiliziranih crteža koji su mi poslije pomogli u organizaciji i strukturiranju velikih crteža, koje sam počeo raditi po dolasku u Pariz.”
Život u francuskoj prijestolnici mladom umjetniku pruža sve što može poželjeti. Bogat izbor materijala, vrhunske izložbe, dostupnost literature i kreativnih kontakata. Vrankić se prisjeća svojih pariških početaka kao razdoblja otvaranja mogućnosti, ali iskreno spominje i borbu kakvu je opisao Émile Zola u romanu o impresionistima “Djelo”: “Po dolasku u Francusku trebalo mi je otprilike osam godina da bih razvio prepoznatljiv stil i da bi se moj rad uopće uobličio. U početku se sigurno moraš odreći određenog komfora. Unatoč svim naporima koje ulažeš nemaš nikakvu garanciju da će stvari jednoga dana profunkcionirati, no to je na neki način i ogroman izazov koji te tjera naprijed.
U inozemstvu je puno veća konkurencija, potrebno se neprestano dokazivati, scena se neprestano obnavlja i najveći je problem održati kontinuitet, odnosno trajati. Nekad se stvari brzo dogode, ali još brže i splasnu. Trebaš vjerovati u ono što radiš, bez obzira na trendove ili što ti netko kaže, trebaš ostati dosljedan sebi. I biti svjestan da će sve što radiš godinama, cijeli tvoj umjetnički put početi polako postajati ono što se naziva ‘djelom’.”
Srdačan i topao
Umjetnički život u Parizu još je uvijek intenzivan, te brojni hrvatski umjetnici koji borave na rezidenciji Cité internationale des arts dolaze odati poštovanje svome sunarodnjaku Davoru Vrankiću, kao i starom majstoru, srpskom slikaru Vladimiru Veličkoviću, koji u Parizu živi od 1965., te s kojim je Vrankić dobar prijatelj od početka svoga boravka u tom gradu: “S njim se često srećem na otvorenjima izložbi i raznim susretima umjetnika. On se vrlo često sa sjetom prisjeća perioda svog studiranja u Zagrebu u majstorskoj radionici Krste Hegedušića”. U Parizu Davor održava vrlo prijateljske odnose i s hrvatskim strip-crtačem Miroslavom Sekulićem Strujom, koji također tamo živi i već se nekoliko godina uspješno snalazi na međunarodnoj crtačkoj i stripaškoj sceni.
Iznimno srdačan i topao, Vrankić prijateljski susreće mlade hrvatske umjetnike u Parizu, ne štedeći riječi pohvale i ohrabrenja: “Uvid u hrvatsku likovnu scenu imam najviše putem društvenih mreža i koliko uspijem vidjeti tijekom povremenih dolazaka u Hrvatsku. Izgleda mi dinamična i raznovrsna. Zanimljivo je da u Hrvatskoj kao i u Francuskoj postoji pokret realističnog slikarstva koji se pojavljuje otprilike u isto vrijeme, u istom generacijskom okviru. Od hrvatskih umjetnika izdvojio bih Gordanu Bakić, Ivonu Jurić, Zlatana Vehabovića, Duju Medića i Grgura Akrapa... Siguran sam da postoji i mlađa generacija umjetnika koja se tek razvija, ali s njihovim radom još nisam upoznat”. Također, umjetnik je svjestan kako su njegovi kolege u domovini često u nezavidnoj poziciji s obzirom na umjetničko tržište:
“Bez razvijenog galerijskog sistema i prisutnosti na sajmovima umjetnosti danas je teže širiti teritorij i promovirati hrvatske umjetnike. Ipak, s pojavom društvenih mreža vidljivost je postala veća, tako da umjetnik i sam, do određene granice, može prezentirati svoj rad ili uspostaviti kontakt izvan Hrvatske. Do prije petnaestak godina, ako nisi bio fizički prisutan na mjestu gdje se stvari događaju, bilo je vrlo teško ostvariti kontakt. Postoje francuski umjetnici koji su poznati samo u Francuskoj, i u tom smislu ostaju lokalni.
Na način da im je prisutnost, primjerice, na američkoj sceni isto tako daleka i nedostižna kao i nekom hrvatskom umjetniku. Ipak, Francuska ima neusporedivo veće tržište i veću likovnu scenu, veća ulaganja u kulturu. Bez obzira na to što ‘ne izvozi’ svoje umjetnike, privlači velik broj umjetnika iz cijelog svijeta.”
Crtački saloni
No nije samo nepostojanje tržišta problem koji sputava razvoj umjetnosti u nas. To su i institucije, često zatvorene za one kojima bi trebale služiti - za umjetnike. Što se tiče crteža kao umjetničkog izričaja, Davor nam govori kako je on u Francuskoj u zadnjih deset godina doživio pravi procvat. “Najpoznatiji i najveći u svijetu je salon suvremenog crteža Drawing now u Parizu, koji iz godine u godinu privlači sve više posjetitelja i u kojem sudjeluju neke od najprestižnijih svjetskih galerija. U vrijeme njegova održavanja događaju se još tri off crtačka salona, što samo govori o razmjerima interesa za crtež danas. Drawing now se proklamira kao najveći i prvi svjetski salon posvećen isključivo crtežu”, ističe Vrankić, povlačeći ne odveć laskavu paralelu s Hrvatskom:
“Zanimljiva je činjenica da je Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci od 1968. godine uredno održavao Bijenale međunarodnog crteža, koji je u nekim od svojih edicija bio je posvećen isključivo stripu ili eksperimentalnom crtežu, što je bio izuzetno smion koncept. U tom smislu, posve je čudno da se danas kada crtež doživljava renesansu u svijetu, u Hrvatskoj ta manifestacija nakon 2013. godine gasi i nestaje”. Na tom posljednjem Bijenalu međunarodnoga crteža Vrankić je sudjelovao i u organizaciji, pozvavši neke od najistaknutijih francuskih crtača, ali muzejsko vodstvo nije imalo sluha za nastavak razvoja manifestacije.
Ipak, postoje i pozitivni pomaci. Ove je godine obnovljen Trijenale crteža u zagrebačkom Kabinetu grafike, na kojemu je Vrankić izlagao kao pozvani autor i dobio Premiju HAZU-a. Također, tu je i Dom Marina Držića koji zahvaljujući agilnom ravnatelju uspješno organizira izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika, zbog čega će Dubrovčani moći vidjeti radove ovog našeg svjetski poznatog crtača.