U četvrtak je otvorena i moći će se do kraja ovog mjeseca pogledati treća i finalna izložba u sklopu ciklusa "Umjetnost je sumnja" u LexArt Skladištu, a koja zaokružuje sve što smo u ovom prostoru imali prilike gledati posljednjih mjeseci.
Novi galerijski prostor u Zagrebu, nazvan LexArt Skladište, otvoren je neposredno nakon lockdowna. Nije nedostajalo najava, no vjerujem da nije dobio medijsku pažnju kakvu zaslužuje. Nakon podulje pauze u Zagrebu otvorena je neka galerija, program je kvalitetan i nije tržišno orijentiran, kako mi je rekao sam Damir Sokić uz otvaranje: "Tim se poslom bave neki drugačiji ljudi."
Otvorila ga je, naime, skupina autora okupljena oko Sokića, umjetnika poprilične karizme i bez dlake na jeziku. Suosnivači su i Dean Jokanović Toumin i Nina Ivančić. Izložbama koje su do sada priredili pokazuju konkretno što po njihovom mišljenju nedostaje na izlagačkoj sceni.
Panoi od knjiga
Galerija je otvorena u dogovoru s Brunom Kragićem koji je na čelu Leksikografskog zavoda. Naime, nalazi se na kraju dvorišta u Frankopanskoj ulici, dvorišta s kafićima, prostorima ADU te klubu u kojemu se okupljaju kulturnjaci. Smještena je u povećoj prostoriji koja je nekada služila kao skladište Leksikografskog zavoda. Izlagačke panoe čine knjige koje su se zatekle u skladištu zavoda, naslagane jedna na drugu.
Naziv je "Umjetnost je sumnja", istražuje se sumnja kao kreativni potencijal, a iza ideje stoji umjetnica Snježana Ban, koja se već godinama bavi ovom temom, izvorno potaknuta vlastitom stvaralačkom krizom.
Zastupljeni su oni umjetnici koji su posumnjali u nekom trenutku u svoj rad ili su, pak, sumnjali u smisao općenito. To bi, bio, doduše, svaki iole inteligentan umjetnik. Postavlja se mnogo pitanja uz izložbu, jedno jest ono može li si, "dapače, treba li si umjetnik današnjice dopustiti privilegij osame, povučenosti, usporavanja, zastajkivanja, oklijevanja, odnosno, privilegij krize i sumnje".
Pitanje se danas čini relevantnije nego ikad, no, ipak, izložba koja obuhvaća trideset sedmoro umjetnika različitih generacija, ide više od pola stoljeća u prošlost. Naime, možda se ta sumnja i najdoslovnije čita na izloženoj slici Đure Sedera, iz razdoblja kada je slikao isključivo crne slike. Izložen je njegov rad "Mali znakovi II" iz 1963.. Ta je faza kod ovog umjetnika trajala punih četrnaest godina, pa 1971. piše esej o "Nemogućnosti slike", pitajući se, među ostalim je li moguće oblikovati Ništa. No, kako mi je sam umjetnik jednom rekao, nije znao što bi dalje s tim tonovima, pa odustaje od ove, nazovimo je nihilističke, faze. Deset godina kasnije piše esej o "Mogućnosti slike".
Sederova faza sumnje, dakle, jedna je od poznatijih u domaćoj umjetnosti, no ne treba zaboraviti u tom kontekstu niti Knifera i Trbuljaka, također zastupljene na izložbi. Julije Knifer sumnju je u umjetnost izražavao i u dnevničkim zapisima. Bila mu je bliska i literatura apsurda. U dnevničkim zapisima, koje je nazivao “Antidnevnici" među ostalim je ispisivao, “to što radim nema ni za koga smisla, eventualno može nešto meni značiti, nikome drugome”.
Pitanjem krize u svojoj se karijeri često bavio Goran Trbuljak, na izložbi su fotografije iz ciklusa "Umjetnik u krizi" iz 1981. te rad "Bez naziva" uz koji stoji da je slikan odostraga, bojom za žigove. Izlažu se i noviji radovi minimalista Mladena Galića, enciklopedijski brodovi Nine Ivančić, umjetnice koja je stasala uz Novu sliku 80-ih godina, te Zid Ivana Tudeka, umjetnika mlađe generacije.
Magritte i Cattelan
U posve jednom drukčijem tomu, i poprilično eksplicitno, sumnju u umjetnost ispisuje splitska umjetnica Sonja Gašperov, poznata i po svojim stripovima. Njezini su radovi u postavu ispod stropa, poslagani uokolo po čitavom izlagačkom prostoru. Protagonisti se sami zapitkuju o smislu, sve je poprilično duhovito. Npr., jedan tumači kako mrzi pop, drugi se pita "Kakva je Vaša slika o meni?", uz što je na slici iscrtano da je cijena 300 dolara, valuta koja se najčešće koristi kada je riječ o aukcijama i slično. Slike se, njih nekoliko desetaka, tako je iscrtano, mogu po potrebi prerezati škarama.
Doslovno se o smislu umjetnosti pita i Hrvoje Majer koji na zelenoj slici ispisuje slovima "Fucking Art". Moj je favorit od mlađih Marija Matić. Izlaže rad "Majčina zemlja", u tehnici ugljena na papiru. Dijete krupnih očiju naslikano je u zagrljaju s majkom.
Na samom početku izložbe rad je kustosice Snježane Ban, koji sadrži niz tvrdnji umjetnika koje reflektiraju njihova razmišljanja vezana uz krizu. Riječ je o autorskoj karti sumnje. Rad "Umjetnik sam, dakle, sumnjam" nastajao je dvije godine, u kombiniranoj tehnici akrila i kolaža na platnu, dimenzije su 3 puta 10 metara. Umjetnica istražuje, paralelno, djela domaćih i stranih majstora.
Ekstremnu sumnju kao kod Van Gogha, pitanja je li kriza neophodna, hoće li nakon krize uslijediti kvalitetnija djela, trenutke kada umjetnici preslikaju platno koje su već naslikali pa krenu ispočetka (poznajem puno umjetnika koji to čine). Potom, sumnju kada Magritte naslika lulu i tvrdi da nije lula na slici, što bi bio pandan izjavi suvremenog enfant terriblea Maurizia Cattelana, također ispisanoj na radu ove umjetnice: "Istina ne postoji. Jedino što postoji je trenutak kad nešto tvrdiš kao vlastitu istinu".