VIZIJE SMRTI

Od spaljenih tijela ljudi i svinja do mrtvog šestomjesečnog brata Miljenka Stančića

Nataša Cetinić: ”Smrt, sprovod, grob”, 1975.

 Nacionalni Muzej Moderne Umjetnosti
Izložba u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti bavi se temom smrti u djelima hrvatskih umjetnika

Mrtva ptica obješena o klin motiv je jedne od prvih slika koje će posjetitelji vidjeti na izložbi "Eksploatacija smrti" u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Slijede razne interpretacije smrti odnosno umiranja i nestajanja, neke više, a neke manje potresne, čiji su autori neki od naših najvećih umjetnika od Babića, Becića, Crnčića do Mušiča, Stančića, ali i neki, iako u manjoj mjeri, gotovo posve zanemareni, zaboravljeni ili nepoznati. Smrt je oduvijek zaokupljala umjetnike i pristupali su joj na različite načine, kroz različita razdoblja, stilove i medije, no ova izložba pruža jedan širi i na neki način drugačiji pogled na tu vječnu temu.

Autorica izložbe Dajana Vlaisavljević gledala je naime na smrt kao na proces i nije je zanimala samo smrt čovjeka nego čovjeka kao dijela prirode.

"U najširem smislu djela na izložbi ne tematiziraju samo ljudsku smrt već se bave nestajanjem prirode čiji je čovjek samo sastavni dio. Izjednačen je proces umiranja, konačnosti uopće, odnosno smrt svih živih bića s uništavanjem prirode", objašnjava autorica dok obilazimo postav na prvome katu Vranyczanyjeve palače.

image

Kustosica izložbe Dajana Vlaisavljević

Tomislav Kristo/Cropix

Podjela na cjeline

Ova izložba na kojoj je šezdesetak radova - slika, skulptura, grafika i video performansa - nastalih u rasponu od 19. stoljeća do danas, slijedi nakon "Fragmenata melankolije" Željka Marciuša, a predstavljena je također kroz umjetnička djela iz fundusa, uz par posudbi, ali za razliku od prethodne nije kronološki koncipirana već je podijeljena na cjeline koje tematiziraju određeni problem.

Uvodni dio nazvan je "Svi umiru, zar ne" i tu se mogu vidjeti djela s motivima iz prirode poput umirućeg drveća, otpalog lišća, otrgnutih cvjetnih grana ili mrtvih životinja. Ovdje je i spomenuta slika s motivom mrtve ptice iz 1978. široj javnosti gotovo posve nepoznatog umjetnika Renèa Mikovića.

"Slikana je hladnom hiperrealističkom trompe l'oeil tehnikom, umjetnik kao da prikazom želi šokirati, a ne samo zavarati publiku", smatra autorica izložbe.

U drugoj sobi djela odražavaju "ono što nam u ovim burnim vremenima dolazi možda najviše do izražaja", kako kaže kustosica, a to je paradoks smrti prema teoretičaru Edgaru Morinu koji govori da je "agresivnost čovjeka prema čovjeku zapravo paradoksalna s obzirom na strah od smrti jer svi mi zapravo potiskujemo ideju o smrti, iako smo je svjesni cijelo vrijeme", govori Dajana Vlaisevljević koja je paradoks smrti i agresiju čovjeka prema čovjeku proširila i na druga živa bića. Prizore nasilne smrti nalazimo u scenama ratova, bitaka, u prikazima mitoloških ili biblijskih priča, primjera je mnogo u povijesti umjetnosti, a izložba donosi neke ("Judita i Holoferno" Bele Čikoša Sesije, Medovićeva "Grobnička bitka", crteži Ede Murtića i Zlatka Price iz mape "Jama", crteži Zorana Mušiča).

image

Zoran Mušič: "Nismo zadnji", 1970.

Nacionalni Muzej Moderne Umjetnosti

Poseban fenomen unutar pojma paradoks smrti je samoubojstvo koje kao motiv u umjetnosti nije često no, kako objašnjava autorica izložbe, može se povezati sa životom i smrti pojedinog umjetnika. "Samoubojstvo kao svojevrstan romantičarski eskapizam od nesnalaženja u stvarnom životu prepoznajemo i u sudbinama hrvatskih umjetnika 19. stoljeća i moderne, Vjekoslava Karasa i Josipa Račića, ali i kasnije kod izuzetno senzibilnih umjetnika poput Marte Ehrlich. Fingiranjem samoubojstva u svojim radovima Lovro Artuković i Zlatko Kopljar simbolički propituju egzistenciju i nasilje nad samim sobom."

image

Lovro Artuković: "Avantura je avantura", 2004.

Nacionalni Muzej Moderne Umjetnosti

Umiranje životinja tema je iduće cjeline za čiji je naziv autorica izložbe posegnula za jednom popularnom pjesmom, "da se približim javnosti, možda i mlađoj publici", a riječ je o pjesmi "Meat is Murder" (Meso je ubojstvo) The Smithsa."

Životinjska trupla

"Ovdje sam željela osvijestiti da su i životinje živa bića koja imaju osjećaje", kaže kustosica. Umjetnici, kao i ljudi uopće, u svojim ostvarenjima koja se, na različite načine, bave animalističkim temama, rijetko se, kako navodi, osvrću na patnju i smrt životinja.

"Dobar su primjer mrtve prirode, na kojima je životinjsko truplo umjetniku zanimljivo samo kao likovni predložak. Prikazi životinjskih trupala ili dijelova trupla kao hrane zbog svoje morbidne 'slikovitosti' relativno su česti motivi i u hrvatskom slikarstvu.

Becić dijagonalno postavljenom stolu suprotstavlja pladanj na kojem se nalazi mrtva ovca i tako minimalnim izražajnim sredstvima postiže dramatičnu uznemirenost. Ovaj prehrambeni niz životinjskih trupla logično je zaključiti ostacima sada već nestale (pojedene) životinje na potresnoj slici Ive Reina (1905. - 1943.) 'Glava i noga kokoši' (oko 1938.)."

Slijedi tema oproštaja: "To je vrlo intimna tema s djelima koja pokazuju same mrtve ljude na odru i osjećaj čina opraštanja koji je sam po sebi težak." Posebno je potresna Stančićeva slika "Mrtvo dijete" na kojoj umjetnik prikazuje svog mrtvog šestomjesečnog brata, kao i Babićeva slika "Ljuština na odru" koja je jedna od namračnijih koje je ovaj umjetnik naslikao.

image

Miljenko Stančić: "Mrtvo dijete", 1974.

Nacionalni Muzej Moderne Umjetnosti

Nasuprot Stančiću jedno je malo ulje, pod nazivom "Smrt, sprovod, grob", rad pomalo zaboravljene slikarice Nataše Cetinić.

"Na izložbi sam htjela pokazati slike iz fundusa koje nisu izlagane ili koje su rijetko izlagane. Posjetitelji će vidjeti dosta 'novih' slika", kaže Dajana Vlaisavljević.

U "Oproštajima" nailazimo na djela Bele Čikoša Sesije u čijem opusu smrt kao tema zauzima važno mjesto "od religioznog misticizma žućkaste svjetlosti koja se probija iz tamnog prostora zagasito ljubičastog kolorita na slici 'Pietá' do beskrajne tuge na slici i studiji za 'Mrtvačku stražu' koja se svojom melankolijom obraća onima koji ostaju, ožalošćenima", opisuje kustosica. Mirko Rački, kako nadalje ističe, često poseže za literarnim predlošcima, primjerice Danteovom "Božanstvenom komedijom" kao bogatim rasadištem poučnih religioznih tema vezanih za različite smrtne usude ("Pred vratima smrti"; "Grad Dis"; "Francesca da Rimini").

image

Bela Čikoš Sesija: "Studija za Mrtvačku stražu", 1896.

Nacionalni Muzej Moderne Umjetnosti
image

Rene Miković: "Mrtva ptica", 1978.

Nacionalni Muzej Moderne Umjetnosti

Crnilo i nestajanje

U cjelini "Kraj svijeta, Kataklizma" kustosica pak izdvaja rad Željka Hegedušića "Poplava", koji je nastao nakon poplave u Zagrebu 1964. godine, ali tu su još i enformelistički Gattin sa svojim crnilom "koje je koliko se god mi odmicali od toga, asocijativno vezano za nestajanje. Beskonačna tama crne neboje iščitava se od neolitika nadalje kao simbol smrti ili barem kao poveznica sa smrću, iako povijesno različito tumačena". Job je pak dao prikaz svoje osobne psihoemocionalne kataklizme na slici "Kraj svijeta" iz 1918. kao svjedočanstvo unutarnjih previranja tijekom hospitalizacije na psihijatrijskoj klinici.

image

Ignjat Job: "Kraj svijeta", 1918.

Nacionalni Muzej Moderne Umjetnosti

Kamilo Tompa u ovom je dijelu najviše zastupljen od svih umjetnika zbog svoje angažiranosti koja će, prema riječima kustosice, možda neke posjetitelje i iznenaditi. Njegovi kataklizmički crteži ostvareni tušem naslovljeni su "Poslije nuklearnog rata", "Atomska bomba", "Atomska gljiva", "Potrošeni i uništeni planet", "Radioaktivna kiša na rižinim poljima" i u kontekstu izložbe govore da je cijeli planet ugrožen, a ne samo organski i anorganski svijet.

"Mislim da smo tu i u nekom dosta aktualnom momentu." A paralele s današnjim trenutkom mogu se vidjeti i u radu Hrvoja Šercara "Dance macabre" iz sredine 80-ih s motivom plesa mrtvaca gdje umjetnik poseže za tom srednjovjekovnom temom koja je bila vezana za kugu, u 20. stoljeću referirala se na ratove, a sada je došlo do situacije da je opet aktualna s obzirom na pandemiju koronavirusa s kojom je svijet suočen.

Zadnja je soba posvećena nadi, a zove se "Death is not the End (Smrt nije kraj)", opet prema jednoj pjesmi, u ovom slučaju Boba Dylana i Nicka Cavea, i to kroz sakralne, religiozne teme "jer kroz znanost i nemamo neku nadu". Na podu sobe međutim jedna je instalacija koja pobija tu istu nadu – grupa skulptura Stjepana Gračana "Poslije svega". "Tu je najevidentnije da su i životinje, ovdje su to spaljene svinje i ljudi i još, što je najpotresnije, mala djeca, bebe, u istoj situaciji nakon svega. Gračan želi provokacijom potaknuti na refleksiju o svijetu, ali o svijetu u kojem nije najvažniji samo čovjek, o svijetu u kojem zajedničke trenutke svog postojanja žive i ljudi i druge životinje."

image
Tomislav Kristo/Cropix
image

Stjepan Gračan: "Poslije svega", 1998.

Tomislav Kristo/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. rujan 2023 04:12