Jedna od najboljih izložbi koju je postavila za svojeg mandata u Umjetničkom paviljonu donedavna ravnateljica Jasminka Poklečki jest "Neka jedu kolače?", naziv je prema dijelu rečenice svima poznate, iznimno cinične Marije Antoanete: "Ako nemaju kruha, neka jedu kolače". Iz Umjetničkog su, doduše, dodali upitnik na kraju, a treba reći da dio suvremenih povjesničara drugačije danas interpretira ovu rečenicu. U svakom slučaju, izložbu je Poklečki napravila u suradnji s Brankom Franceschijem. Jedna je to od rijetkih izložbi koja je tematski povezala naše suvremene autore. To je boljka naše izložbene scene koju često ističem u prvi plan: rijetko se rade tematske izložbe suvremene umjetnosti, povezuju autori koji danas stvaraju. Premalo je, općenito, u javnom prostoru suvremene umjetnosti, mnoga djela su tek u ateljeima, a trebala bi se izlagati, pomoći nam svima da zajedno definiramo duh vremena. Izložba je, dakle, predstavila radove s motivom hrane koje su domaći umjetnici stvarali od početaka moderne do današnjih dana. Među ostalim su se mogle pogledati i oderane životinje i uz njih ljudi, majstorski portreti seoske svakodnevice, koje je snimio Ivan Posavec. Na jednoj od tih fotografija ispred prizemnica s ruševnim krovovima stoje, primjerice, njih četvorica jedan kraj drugog i poziraju fotografu. Preko su prebacili bijele pregače, dvojica od njih, treći je u kuti, a četvrti, pak, svečano odjeven za tu prigodu i drži lulu. U prvom planu vise tijela ubijenih životinja, teško je taj prizor i gledati, oderana im je koža, vidi se čitava njihova unutrašnjost. Ne treba zaboraviti niti sjajnog Josipa Klaricu, njegove mrtve prirode.
Glava na stolcu
Marko Čolić, pak, u Galeriji Dubrava (o njegovoj ćemo izložbi još i zasebno pisati), ima širu tematsku izložbu, no jedna od potresnijih je fotografija ona na kojoj se na malom zelenom stolcu nalazi odrezana glava svinje. Pokazana su, na drugoj fotografiji, i dvojica koja svinju nose.
Fotograf, pak, mlađe generacije Denis Butorac odrastao je u Slavoniji, no odbijao je biti sudionikom kolinja, nije za to imao želudac, što mu je dio njegove okoline zamjerao. Kasnije je to pretvorio u ciklus fotografija kojim je i dospio u širu javnost. To je ciklus o kojemu sam više puta do sada pisala, kolinja, kroz fotografiju ispripovijedanom pričom koliko mu je bilo mučno od tih prizora, i koliko su mu govorili da nije "dovoljno muško". Rodom iz malog mjesta pokraj Vukovara, za vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti napravio je jedan od vizualno najupečatljivijih prizora. Nisu vas mogli ne potresti kad ih uživo vidite, a na temelju je svega nastala istoimena predstava "Homesick".
Veliki formati
Sada fotografije na ovu temu izlaže autor mlađe generacije Matija Smuk, u Galeriji na katu, u KIC-u, koju vodi Emil Matešić. Smuka sam već ranije zapazila u ADU Galeriji f8, a vjerujem da ćemo za njega još čuti, novi je fotografski talent. Fotografije su printane u većim dimenzijama, ima ih desetak. Ono što se događa na njegovim fotografijama, pak, jest da slika isključivo mesare, no ne i sam čin klanja, niti oderane životinje. Snima isključivo portret, pred bijelom pozadinom, dok se u pozadini naziru segmenti seoskog života; neke snima u pejzažu, druge pred kućom od cigle. Jedan u ruci drži meso, drugi sjekiru, treći nosi bijelu kutu koja je krvava, četvrti, pak, pozira u bijeloj kuti i bijelim čizmama. Nisam, doduše, uspjela pronaći jesu li sami birali kako će se predstaviti ili je to sugerirao fotograf. Gledaju direktno u fotografa, odnosno u promatrača, format je uvijek isti, kao i način izvedbe. Smuk odabire, ispravno se tumači uz izložbu, motive koji su mu znani, s kojima odrasta, u kojima vidi preobrazbe svojih susjeda i tanašne mijene u njihovome ponašanju kada se klanje približava ili događa. Naziv je izložbe "Blaženo klanje jesensko".
Matija Smuk je, kao i Butorac, izašao sa studija ADU. Iz Zaboka je, a uz izložbe je snimio nekoliko glazbenih videospotova za J. R. Augusta.
Podsjetimo na njegov raniji ciklus, koji je pokazao u Galeriji f8, koju vodi ADU. Bio je to zajednički istup nekolicine autora... Smuk u seriji fotografija "Dom" preispituje iskustvo odrastanja u neposrednoj blizini Odgojnog doma za djevojke s problemima u ponašanju.
Dijeljenje školskih klupa s korisnicama doma, koje su zbog uvjeta odrastanja oduvijek bile stigmatizirane, od najranije ga mladosti navodi na razmišljanje o tome kako zaista izgleda njihov život. Zbog prirodnog staništa sova u tom kraju djevojke su nazivali Sovama, a odgojni dom Sovinjak. Nakon zatvaranja i pražnjenja kompleksa Doma radi preuređenja i preustroja, autor ulazi u napušteni Dom, gdje pronalazi i fotografski bilježi fragmente života njegovih posljednjih korisnica.