"Otac" Zagija

Oduvijek sam volio crtanje. To mi je i život spasilo, nisam razmišljao o glupostima

Zagreb, 260221.
Prilaz Ivana Visina.
Nedeljko Dragic, autor animiranih filmova i karikaturist.
 Marko Todorov/Cropix
U Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva izložen je do sada slabije kontekstualiziran, dizajnerski opus Nedjeljka Dragića

Osamdesetih godina prošlog stoljeća mnogi su voljeli žvakaće gume koje su se zvale Tin i Tina, na njima dvoje razigrane djece šarene kose. Bio je to dizajn koji je potpisao, u široj je javnosti to možda slabije poznato, Nedeljko Dragić.
Iako je iza njega niz djela, Dragić ostaje, među ostalim, upamćen i kao "otac" Zagija, maskote Univerzijade održane 1987. godine. Vjeverica raskošna repa u duginim bojama, s dva isturena zuba koja nije uspijevala sakriti, pojavljivala se posvuda. Oko Univerzijade je vladao, da se poslužimo anglosaksonskom posuđenicom, popriličan "hype". Kako je izgledao Zagi dok je zamahivao teniskim reketom, a kako kada je plivao vaterpolo, može se vidjeti na izložbi koja je otvorena u Zagrebu do 19. ožujka.
Cijeli je opus Nedeljka Dragića, naime, tema izložbe u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, koju je priredio Marko Golub, sa stručnim suradnikom Veljko Krulčićem.

image
Službeni plakat Univerzijade ’87 u Zagrebu, dizajn maskote: Nedeljko Dragić, vizualni identitet: Dušan Bekar
Hdd


Jedan od najpoznatijih autora Zagrebačke škole crtanog filma, iz njezina zlatnog doba, Nedeljko Dragić, rođen u Paklenici kod Novske, istaknuta je umjetnička figura u našoj sredini, prije svega kao autor niza višestruko nagrađivanih animiranih filmova na međunarodnom polju. Bio nominiran za nagradu Oscar za crtani film "Tup-Tup", a prema mišljenju brojnih njegovih kolega, nagrada mu je te 1973. godine nepravedno "pobjegla".
Njegovi su animirani filmovi pobijedili u Annecyju i Oberhausenu. U karijeri je i karikaturist, strip-autor i ilustrator. No, kako kažu autori izložbe, njegov rad u kontekstu grafičkog dizajna ostao je pomalo u sjeni drugih, prije svega filmskih uspjeha, pa su tema izložbe plakati za kazalište i različite kulturne i turističke manifestacije i institucije, naslovnice knjiga, oblikovanje časopisa, reklamni filmovi za domaće i strane naručitelje itd.

image
Tin i Tina


Sam Dragić će, dok razgovaramo pokraj njegove zgrade u Novom Zagrebu, a gdje se nedavno vratio iz Münchena, reći kako je bio poprilično plodan autor, da se rijetko dogodilo da nešto ne bi stigao, ili želio napraviti: "Bilo me svojedobno previše posvuda. Prvi put kad sam gostovao na televiziji, a tada je Anton Marti radio sjajan program, primijetio sam da voditelj Ivan Hetrich, ima tremu. To me na neki način oslobodilo, da se netko tako već iskusan plaši, i kod mene je napravilo kontraefekt. Kako sam postajao sve poznatiji, tako sam češće i gostovao, no nikad nisam tražio unaprijed odgovore: vi pitate, ja odgovaram. Bilo mi je naporno da moram glumiti, nije mi se dalo”, kaže i nastavlja, "pa sam došao na televiziju i lupetao”. Smijem se, a on nastavlja: "Taj moj humor, ta me filozofija spasila. Odakle sam došao i kud sam krenuo, dobro da sam čitav, sad sam opet bio u Münchenu, morao sam na operaciju.”
​Odgovaramo kako sjajno izgleda za svoje godine.
"To je fasada, moj duh je drugo.”

image
Naslovnice knjiga Biblioteke Vjeverica nakladničke kuće Mladost, 1970-e i 1980-e
Hdd

"Tup-Tup" se bavi temom ubrzanog života u gradu gdje je neuroza svakodnevna pojava, pa prati sve što se može dogoditi čovjeku kojeg nekakav zvuk iritira dok želi u miru pročitati novine. Kako bi danas reagirao protagonist, u doba korone, lockdowna, potresa? "Nisam razmišljao o tome, no vjerujem da bi se ponašao kao svaki prosječni čovjek. Ja sam u svojem radu tražio moderne puteve, ali sam ih uvijek prilagođavao sebi i našim prilikama. Danas su generacije previše pod utjecajem Zapada, strip autori, crtači, karikaturisti, ilustratori. Oni su bolji od nas u tehničkom smislu, crtanom, no previše su tuđi nego što su naši. Ne želim nikome soliti pamet, i ja sam kao mlad čovjek bio pod velikim utjecajem, ali sam se nastojao prilagoditi situacijama koje su nama bliske. Moji kolege kažu da rade za publiku, umjetnost, a ja da radim za sebe. Sebe isprobavam kroz rad. Ako ne valja, zbrišem na nešto drugo na vrijeme. To je stvar temperamenta, umjetnost je kao i drugi rad, to je zanat."
U München je otišao, govori, kako bi se "sklonio od glupih priča". "Pobjegao sam da ih moram slušati u raznim verzijama. Ovdje imam i krasnih prijatelja, ali i krasnih neprijatelja, što me ne smeta, znate.”
​Nije da je baš relevantan izvor, no na Wikipediji piše kako je "autor ilustracija srpskog podrijetla". Upitala sam se, prvo, kakve su to ilustracija srpskog podrijetla. "Svašta mi se u životu događalo, trebao sam dobiti i nagrade koje nisam dobio, no sve je to iza nas. Prošlost ne postoji, već samo sadašnjost. Nikad se ne jadam, bilo je baš onako kako je trebalo biti."
Lijepo je da kod njega nema gorčine: "Nisam se naučio mrziti, nekad požalim što nisam. Ali prezirati mogu."
Kako mu se čini izložba u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog centra, koja se bavi jednim drugim dijelom njegova opusa, nego što je uobičajeno. "Zadovoljan sam. Moj je rad, znaju mi tako reći, poprilično utjecao na mlade ljude. Svi smo mi sujetni, treba naći pametnu ravnotežu, nekad dobijete nekad ste zakinuti. Po tadašnjem pisanju strane štampe, naime, trebao sam dobiti još dva, tri Grand Prixa”, kaže.

Kako je bilo raditi Zagija? "Lijepo. Drago mi je kad mi dođu kolege i čestitaju i danas na ovom radu. No, ne samo na tome. Napravio sam sa Zlatkom Šporerom knjigu "Uh, ta matematika" koja je trebala olakšati učenje ovog predmeta. Taksist me prepoznao i rekao da je to bilo sjajno štivo za njegovu kćer, zabavan pristup matematici koji demistificira pristup. Nije mi, na kraju, želio naplatiti."
Sjećamo se i njegove naslovnice Kušanove knjige "Lažeš, Melita", Krilićeva "Prvog sudara": "Kad je više naslovnica zajedno izloženo, kao sada, još bolje izgleda. Nažalost, dio je mojih radova, poput reportaža u gradovima, izgubljen. Inače sam oduvijek volio crtanje, to mi je i život spasilo jer nisam razmišljao o glupostima. Kada je trebalo biti najljepše dječačko doba, počeo je rat, i to je mi je ostavilo velike traume. Rođen sam, inače, u obitelji gdje nije bilo niti jedne knjige. Kao proleter sam rođen i tako ću i umrijeti. U Zagrebu mi se ispočetka nije sviđao mentalitet, no bio je to motiv da se dokažem. Na selu sam se naučio upornosti, i da sam bio soboslikar, bio bih jednako uporan. Najviše se iz djetinjstva sjećam bake i djeda, oni su me učili samo lijepim stvarima, pripovijedali o prvim vlakovima i avionima, nije bilo šovinizma."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. rujan 2022 23:31