U svijetu grafiti umjetnika, blackbook je mjesto na kojem sve počinje. To je crna bilježnica u koju artist crta skice onoga što će jednog dana završiti na zidu, ali i svojevrsno mjesto za uspomene - nerijetko se dogodi da na druženjima, grafiti jamovima i festivalima grafiteri daju bilježnice jedni drugima te zamole nekoga od kolega da nacrta nešto u njihovu bilježnicu.
Inispirirani blackbook formatom Matija Vnučec, Alen Miler i Krešimir Golubić su napravili knjigu Blackbook Croatia, u kojoj su skupili 192 skice 192 grafiti artista iz cijele Hrvatske.
- Dugo se bavimo grafitima, nekoliko desetljeća. Htjeli smo objediniti cijelu hrvatsku scenu na jednome mjestu. Postoje časopisi koji se bave grafitima, no oni izlaze periodično, i nerijetko su skoncentrirani na samo jednu scenu, primjerice zagrebačku – kaže nam Alen Miler.
Izdanja u kojima se predstavljaju grafiti obično se rade s fotografijama već gotovih djela, na zidovima. Ovdje se, pak, radi o skicama koje su umjetnici crtali baš za ovu knjigu, s motivima koji su im u tom trenutku bili inspiracija, izuzevši njih nekolicinu "koje se može nabrojiti na prste", koji su slali svoje stare skice jer se već godinama ne bave crtanjem.
Izdanje će danas (utorak, 25. siječnja) u 18 sati i službeno biti predstavljeno u Knjižnici Marina Držića u Zagrebu, a popratit će ga i izložba zagrebačkih grafitera. U planu je da se knjiga predstavi i u drugim gradovima, pa da u njima budu izloženi radovi tamošnjih umjetnika.
- Prije izdavanja knjige, najprije smo imali ideju da pravi blackbook šaljemo po Hrvatskoj te da svatko u njega nešto nacrta, no brzo smo shvatili da bi to predugo trajalo. Onda smo poslali papire koje su nam ljudi vraćali. Odaziv kolega je bio sjajan. Tu i tamo bismo na svojim društvenim mrežama objavili kad bi nam netko poslao svoju skicu, pa bi se tako glas širio, i uspjeli smo tim putem doći i do ljudi s kojima na početku nismo uspijevali stupiti u kontakt – kaže Miler.
Skice im je poslalo, govori, 90 posto grafiti scene u Hrvatskoj. - Drago mi je što izdanje ima potencijal biti dokument vremena, ali i zbirka različitih stilova koja budućim grafiterima može pomoći da vide koliko se bogato mogu izražavati – priča jedan od urednika izdanja.
Pa, kakvi su u svijetu grafita stilovi i žanrovi? Imaju li oni imena? - Netko je skloniji "old schoolu", netko "wild styleu", netko nečem trećem... No svaki crtač, zapravo, ima vlastiti stil. Svaka je skica unikatna i posebna – objašnjava, dodajući da se radovi u njihovom blackbooku razlikuju i po tehnikama te stupnju dovršenosti skice - dok su se neki odabrali izraziti samo olovkom te skicirati ugrubo, drugi su obojali i do detalja razradili svoje crteže.
Miler i sam crta grafite, počeo je 2000. godine. Inače je iz Kutine, a završio je Likovnu akademiju u Zagrebu, gdje je išao i u srednju školu, tako da je pratio grafiti scenu od njezinih samih početaka.
- Grafiti su bili nešto što smo viđali kao kulisu američkih filmova, a odjednom su se pojavili i u Zagrebu. Bili su iskaz bunta, mali se broj ljudi bavio time. Krešo Golubić, koji je isto radio na knjizi, jedan je od prvih writera u Zagrebu koji pripadaju, kako on to kaže, drugoj generaciji. Prva je djelovala od sredine 80-ih, no njihovi su grafiti izbrisani prije Univerzijade – govori Miler.
Utjecaji na ono što su radili na samome početku ponajprije su dolazili iz Njemačke te iz Francuske, od tamo su se nabavljali stručni časopisi. - I prije no što sam sam počeo crtati grafite, rado sam po Zagrebu obilazio mjesta na kojima ih je bilo. Fascinirali su me boja, ekspresija, linije... Pokušavao sam pročitati o kojim se slovima radi. A u crtanje me uveo Gordan Orešić, već tada poznati i isprofilirani artist, koji je držao radionicu u Kutini. Objasnio je na što paziti, kako raditi, u čemu je poanta cijele priče. I tu sam se zarazio – sjeća se.
Kada je on počeo, bilo je to specifično, poslijeratno vrijeme. Osim toga, bilo je teško doći do informacija; nisi mogao samo tako saznati koji su trendovi u bilo kojem kutku svijeta koji te zanima. I oprema s kojom se radilo bila je drugačija... No s vremenom se, osim tih stvari koje su više vezane uz tehnički dio priče, promijenio i stav društva prema grafitima.
- Grafiti su danas prihvaćeniji. Zašto? Pa jer su writeri postali stariji – smije se Miler, pa nastavlja:
- I sve sposobniji napraviti sve bolje stvari. Grafiti su stilski napredovali, razvili su se do razine da su slova postala sekundarna. Kada ih promatra prosječni konzument, on obično ne gleda što piše, nego promatra plohe, točke, linije koje su u ritmu ili u kontrastu. Barem tako mislim po osobnom iskustvu; rijetko me moji prijatelji pitaju što mi piše na grafitu, ali komentiraju kako izgleda sjajno – priča, dodajući i kako su grafiti probili u mainstream, pa ih često vidimo kao pozadinu raznih vizualnih projekata.
Još uvijek ipak po gradu viđamo razna šaranja, koja velika većina ljudi ne bi svrstala u kategoriju umjetnosti.
- A njih najčešće ne potpisuju writeri. Ljudi koji ozbiljno crtaju grafite obično žele a njima raditi satima, uz kavu u termosici, a ne u niskom startu za bježanje od policije – govori Miler.
Na koncu naglašava kako su grafiti umjetnost koja s vremenom nestaje ili, u najmanju ruku, blijedi. - Pa se nadamo da će Blackbook Croatia doprinijeti tome da neke stvari duže ostanu zapamćene – zaključuje.