Nema direktne poveznice, tek je indirektna, no izložba netom otvorena u Studiju galerije Josip Račić NMMU-a u Zagrebu podsjetila me na sjajan projekt suradnje izdavačke kuće Fraktura s likovnim umjetnicima. Pozvala bi ih da ilustriraju djela nekih od odabranih pisaca, i njihove nove knjige, a sve uz Festival svjetske književnosti. Ta suradnja još je i danas poprilično vidljiva u hrvatskom izdavačkom svijetu; znam ponekad vidjeti djela umjetnika koji su mi bliski na naslovnicama knjiga.
Ovog puta pozvani umjetnici svoje slike izlažu uz rečenice iz knjiga Miroslava Krleže. Riječ je o jednom od mnogih događaja vezanih za Festival Miroslava Krleže koji svake godine ambiciozno vodi Goran Matović, uz piščev rođendan 7. srpnja. Kustos Frano Dulibić odabrao je umjetnike koji su poprilično različitog rukopisa i generacijske pripadnosti, a i prošle je godine uz festival radio izložbu na ovu poveznicu.
Jedan od meni omiljenih mlađih umjetnika Mihael Bađun, u više sam navrata o njemu pisala. Uzima citat iz "Gospode Glembajevih": "Grmljavina mnogo glasnija i raste. Od vremena na vrijeme zeleni refleks munja. Razmak između refleksa i detonacije od pet do sedam sekunda. Vjetar i kiša o stakla." Bađun ovdje slika ženu u plavoj haljini koja sjedi i muškarca u odijelu koji uz nju stoji, dakle sređeni su za van, no ne miču se i ne izlaze, što daje pomalo i nelagodan ton slici, kao i zeleni ton koji dolazi iz ugla, desne strane slike, od lampe. Vidi se u pozadini i grmljavina, no više su od grmljavine prijeteća njihova lica jer nije vam jasno što smjeraju. Bađun, jedan od meni dražih slikara mlađe generacije, ima i dobar smisao za stripovsku estetiku, a pisali smo o stripu "Abadon" s Denisom Vedakom. Dulibić tumači: "U prikazu mladog para, koji se nalazi u središtu slike, ne prepoznajemo likove iz ‘Glembajevih‘, niti njihove suvremene inačice, jer im nedostaje aristokratski ukus i rafinirana distanca plemenitaških obitelji, kao i hladna samouvjerenost današnjih pripadnika tajkunskih elita."
Lidija Šeler, umjetnica druge generacije i drugog rukopisa, izlaže sliku nazvanu "Teške boje". No boje su sve osim teške: jedna od najboljih apstraktnih umjetnica u Hrvatskoj, s rafiniranim osjećajem za lirsko u slikarstvu, sliku gradi nijansama sive i bijele boje, s tek dva nešto jača koloristička akcenta, plavim i sivim. Sjajan odabir za dijalog s Krležom, a uz njezinu sliku, pak, razumljivo, stoji citat iz "Povratka Filipa Latinovicza": "Boje, na primjer, to živo vrelo njegovih najtoplijih emocija, počele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje prije javljale Filipu snažno kao mlazovi vodopada, ili kao udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme, ta je životvorna snaga pojedinih boja polako venula i njemu je izgledalo kao da boje ne oživljavaju predmete ni stvari, kao da to nisu koprene kojima su omotane životne pojave, nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo blijedo, pravilno, kao obrisi crtež ispunjeni vodenim bojama po dječjim crtankama, bez odnosa, bez pastozne instrumentacije, bez zanosa. Prazno." Nina Atević Murtić, uz kraći citat iz iste knjige, "mi odjekujemo na zabilježene tuđe doživljaje odjekom svojih vlastitih uspomena", sliku gradi nijansama plave i zelene boje. Jako moćno uživo. Snaga boje dominira i kod Johna Miličića.
Zanimljiva je i slika Natalije Borčić Peuc, o čijem sam radu i izložbi u Galeriji Kranjčar pisala, no ova je nešto drugačijeg predznaka, od onih koji se mogu pogledati na spomenutoj izložbi. U ovom se slučaju njezina slika "Čuvari ognjišta" odnosi na Krležin esej "Zlato i srebro Zadra", napisan za istoimenu izložbu koju je sam inicirao, fasciniran relikvijarima, ikonama, skulpturama te osobito znamenitom škrinjom sv. Šimuna. Škrinja je glavni motiv slike, no nije naslikana doslovno, nego interpretativno.
Na slikama suptilne Albe Miočev (i ona je nedavno izlagala u Galeriji Kranjčar) pojavljuje se pas, u referenci na roman "Na rubu pameti", u kojem se pojedinac nalazi u sukobu s društvom lišenim etike, morala i humanosti.
Nisam ranije čula za Carolinu Barbarić, mladu dubrovačku slikaricu rođenu 2001. godine, no jako zanimljivo slika. Slika "Sjena" inspirirana je Krležinom mladenačkom pjesmom "Sanjam o sjeni", svakako ću pratiti njezin rad.
U uvodu izložbe faksimil je prijedloga Gorana Matovića i Tonka Maroevića iz 2018. godine, za ovaj koncept među ostalim pišu: "Malo koji je značajni slikar i kipar ostao ravnodušan na Krležino djelo, bilo da ga promatra kao ‘crnu mrlju‘ ili ‘crvenu krpu‘." Spominju, naravno, Hegedušića, Augustinčića, Svečnjaka, Radauša, Vaništu, pa sve do novijih autora.
U likovnom je smislu zanimljivo, a to je vizual koji se provlači i uz izložbu, da je plakat radio proslavljeni dizajner Miroslav Ilić.
Izvorno je bilo uvriježeno da svake godine za festival plakat radi drugi dizajner, no kako su bili oduševljeni ovim radom, isti je plakat posljednjih nekoliko godina. Vizualnu priču nose Krležine "Zastave", jedno od najpoznatijih djela ovog pisca. Roman prati nacionalna zbivanja u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji u prvoj trećini 20. stoljeća i usporedo s njima intimu Kamila Emeričkoga, predstavnika zagrebačke elite i centralne ličnosti "Zastava".
Nedavno je na plakatu, postavljenom na zagrebačkim ulicama, preko petokrake netko ugrebao kukasti križ. No mislim da je već svima jasno u kakvom društvu živimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....