Slavni performansi

Otkrivamo zašto gotovo svi hrvatski umjetnice i umjetnici koji se skidaju goli ponavljaju radove Tomislava Gotovca

Performans Mije Zalukar 

 Ranko šuvar/Cropix
Ovih je dana nastao prijepor između dvije umjetnice, Nine Kamenjarin i Mie Zalukar, oko prava na reinterpretaciju ‘Straže na Rajni‘

Kada bi se išlo zbrajati, vjerujem da bi se potvrdilo, bez ikakve sumnje, kako je najviše interpretacija otprije postojećih performansa u Hrvatskoj izvedeno po pokojnom Tomislavu Gotovcu. Pogotovo se to odnosi na mlađe generacije, pa me, moram priznati, zainteresiralo, što vide u opusu ovog umjetnika a da je na njih primjenjivo, da im postaje toliko bitno, da se mogu identificirati s radovima koji su nastali u drukčijem kontekstu, drugom političkom uređenju, drugom društvu. U Jugoslaviji je bilo najviše umjetničke slobode od svih zemalja istočnog bloka, kako je među ostalim dokazala i londonska izložba "Cold War Modern" u londonskom muzeju Victoria&Albert, koju često spominjem jer mi je na neki način otvorila oči. U današnjem društvu, na papiru, zasigurno je više sloboda, no čini se da su u javnom prostoru najglasniji oni koji su i najkonzervativniji.

Nije neuobičajeno da se interpretiraju već postojeći performansi i na međunarodnoj sceni. No, tolika količina reinterpretacije na toliko malom prostoru specifičnost je naše, lokalne scene. E sada, koliko je okolina znala cijeniti ovog umjetnika dok je bio živ? Zvali su ga van, imao je međunarodnu karijeru, no umro je u Dugoj Resi, sam i zaboravljen od svih osim od nekolicine prijatelja, u međuvremenu je i promijenio ime u A. G. Lauer. Među tim prijateljima koji ga nisu zaboravili bili su Vlasta Delimar i Milan Božić, njezin umjetnički i životni partner, koji su također održali nekoliko performansa u čast Gotovcu, osobi s kojom su bili izuzetno bliski, s kojim su surađivali, i to je jedna sasvim druga razina te reinterpretacije.

image

Nina Kamenjarin

Srdjan Vrancic/Cropix

Posebno me zaintrigirala polemika oko performansa "Straža na Rajni". Podsjetimo, u tom je radu Gotovac stajao nag na HDLU na Trgu žrtava fašizma. Prvo je reinterpretaciju tog performansa izvela Nina Kamenjarin 2019., a nakon tri godine, prošli tjedan, Mia Zalukar. Na Facebooku Nine Kamenjarin, mlade umjetnice koja je dobila i prestižni Essl Award, nastala je potom prepirka, je li ovo sada kopija jednog ili drugog rada. Nižu se argumenti za i protiv, za nju su oni koji, između ostalog, tvrde da nago žensko tijelo ima drukčije konotacije, protiv su oni koji kažu da su oba rada naprosto hommage Gotovcu.

Iako me začudilo čemu dvaput interpretirati isti rad u kratkom roku, naginjem onima koji tvrde da je to ionako naprosto osmislio Gotovac. No, važnije je pitanje zašto su se obje umjetnice odlučile upravo za taj rad, koji je njegov kontekst, dvaput u relativno kratkom roku.

Ni kod jedne od dviju umjetnica nisam pronašla zadovoljavajuću priču o kontekstualizaciji, osim da je Gotovac jedna je od ikona performansa i da poštuju njegov rad, kako mi je rekla umjetnica koja je prva reizvela ovaj rad.

Iako je najpoznatiji u široj javnosti po radu s početka osamdesetih "Zagreb, volim te", kada je gol hodao Ilicom i ljubio asfalt, Tomislav Gotovac više se puta svojim golim tijelom koristio kao alatom za umjetnost. Tako je i 1994. održao performans "Straža na Rajni" kao dio opsežnijeg projekta "Paranoia View Art". Radnja performansa bila je jednostavna: Gotovac, gol, mirno je stajao na vrhu zgrade HDLU licem okrenut prema istoku.

Darko Šimičić, koji vodi Institut Tomislav Gotovac, napominjao je da i sama povijest zgrade koja je imala različite namjene u različitim režimima i promjene naziva trga na kojem je smještena podcrtavaju političke konotacije Gotovčeva performansa. Kao i u brojnim drugim radovima, Gotovac pronalazi osnovnu ideju za ovaj performans u istoimenom filmu redatelja Hermana Shumlina (glume Bette Davis i Paul Lukas). Radnja filma smještena je u Washington, izbjeglicama iz Europe na američkom tlu prijete njemački špijuni. Gotovac je performans izveo 1994. godine, dok je još trajao rat u Hrvatskoj. Prema Gotovcu, i u interpretaciji spomenutog Instituta, umjetnost paranoidnog pogleda je individualno tumačenje globalne povijesti i suvremenih događaja s pretpostavljenim (mračnim) razvojem događaja u budućnosti. Bilo bi možda prvoloptaški tvrditi, no tako jest, ono što nas je poslije zateklo, pandemija, potresi i druge nevolje, teško da bi i Gotovac mogao predvidjeti.

image

Bruno Isaković

Neja Markicevic/Cropix

Bruno Isaković krenuo je gol hodati Zagrebom četiri desetljeća nakon što je to učinio Gotovac, a koji je prije hodao nag i Beogradom. Zapanjujuće je koliku je pozornost javnosti izazvao taj njegov rad, koliko nago tijelo ljude provocira (sjetila sam se, kada je primjerice Slaven Tolj, dan nakon ubojstva Ive Pukanića, s kacigom hodao Zagrebom, doslovce je malotko to primijetio). Njegovo je obrazloženje bilo i najbolje definirano, tumačio mi je u razgovoru da "ovaj performans uvelike služi kao ogledalo društva". "Zagreb, volim te", osim što na vrlo jednostavan način propituje javnost o odnosu spram golog tijela te širokim spektrom značenja koje ono predstavlja, taj performans "vadi na površinu mnoge represije koje muče hrvatsko društvo".

Da, represije uistinu postoje, mnogi ih osjećamo na vlastitoj koži. No, zašto je baš Gotovac onaj instrument kroz koji se suvremeni autori "obračunavaju" s njima, nisam uspjela dokraja shvatiti. Znam, pak, da bi ovom umjetniku bilo izuzetno drago da je aktualan i 2022. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. listopad 2022 08:15