Trodijelna izložba "Bauhaus i nacionalsocijalzam" koja se od danas pa sve do rujna održava u Weimaru, gradu u kojem se nalazio prvi od triju Bauhausa, baca novo svjetlo na čuvenu školu te otkriva zastrašujuće detalje o nekim njezinim polaznicima i profesorima. Bauhäusleri, kako se nazivaju, godinama su smatrani žrtvama i herojima koji su prkosili nacistima, međutim, među njima je, kako pokazuje izložba, bilo i onih koji su ih simpatizirali, sudjelovali u njihovoj propagandi, izlagali na izložbama, a jedan je projektirao krematorije u Auschwitzu.
Postavljena u tri muzeja u Weimaru, izložba donosi oko 450 radova iz privatnih zbirki i renomiranih muzeja u Europi i SAD-u.
"Ova djela govore o složenoj političkoj povijesti Bauhausa od njegova otvaranja 1919. do zatvaranja 1933., te o vrlo različitim putevima kojima su išli različiti članovi Bauhausa pod nacizmom", ističe se na stranicama izložbe. "Pod naslovom ‘Bauhaus kao mjesto političkog natjecanja, 1919. - 1933.‘, izložba u Museum Neues Weimar osvjetljava umjetničke i političke sukobe u Bauhausu. Oni su započeli osnivanjem škole za umjetnost i dizajn u Weimaru i nastavili se bez prestanka kada se Bauhaus preselio u Dessau i Berlin. U Muzeju Bauhaus, izložba ‘Uklonjeno - Konfiscirano - Asimilirano, 1930./1937.‘ fokusira se na konfiskacije ‘Degenerirane umjetnosti‘ 1937. i kampanju koja joj je prethodila u Weimaru. Već 1930. vlasti su naredile uklanjanje više od 70 djela umjetnika poput Lyonela Feiningera i Paula Kleea iz Muzeja dvorca Weimar. Godine 1937. više od 450 djela je zaplijenjeno - kulturni gubitak za Weimarske zbirke koji se osjeća i danas."
Jezgra treće izložbe, ‘Živjeti u diktaturi, 1933. - 1945.‘ u Schiller-Museumu, kako se navodi u njezinoj najavi, bavi se pak članovima Bauhausa, balansiranjem koje su izveli u novim političkim okolnostima nakon 1933. "Mnogi Bauhäusleri nisu imali izbora; pod antiljevičarskim i rasističkim režimom izgubili su posao i bili prisiljeni na egzil. Najmanje dvadeset i jedan student Bauhausa stradao je u getima i koncentracijskim logorima. Međutim, većina nije bila meta nacističkog režima. Dapače, sudjelovali su na propagandnim izložbama i sajmovima dizajna, te su dizajnirali filmske plakate, namještaj, potrepštine za kućanstvo, pa čak i Hitlerove biste. Zajedno, tri dijela izložbe ‘Bauhaus i nacionalsocijalizam‘ predstavljaju novu, često neugodnu povijest Bauhausa i njegovih naslijeđa. Jer, dugo nakon 1945., opstala je iluzija modernizma - i Bauhausa s njim - kao jedinstveno ‘dobrog‘ i ‘progonjenog‘. Kao što pokazuju sudbine mnogih članova Bauhausa, inovativni umjetnički stav sam po sebi ne štiti od zavodljivosti fašizma", stoji u priopćenju izložbe.
Među simpatizerima režima tako, doznajemo na izložbi, nailazimo na slikara Wilhelma Imkampa koji je odustao od apstrakcije i slikao realizam koji je odobravao Hitler. Kad je rat završio, u tišini se vratio apstrakciji.
Wilhelm Wagenfeld, dizajner poznate svjetiljke Bauhaus WG 24, odbio se pridružiti nacističkoj stranci i poslan je na istočni front, no prije toga, njegovi su radovi izlagani na nacističkim izložbama visokog profila, a njegovo je stakleno posuđe korišteno u njemačkom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937.
Sudbina Otti Berger, Hrvatice koja se školovala na Bauhausu i jedne od najvažnijih tekstilnih umjetnica 20. stoljeća, posebno je potresna i zastrašujuća, a ova izložba donosi još neke ne toliko poznate detalje vezane uz njezinu smrt. Došla je na Bauhaus u Dessau 1927. godine, kada je imala 28 godina, a nekoliko mjeseci nakon nje istu školu upisuje i mladi Austrijanac po imenu Fritz Ertl. S Anni Albers i Guntom Stölzl, Berger je napravila revoluciju u tkanju, pretvorivši taj zanat u umjetnost. Za razliku od nje, Ertl neće u povijest ući kao veliki umjetnik i inovator.
U travnju 1944. dijelom gluha, Židovka i komunistica, Otti Berger je uhićena u svom rodnom Zmajevcu u Baranji. Prebačena je zatim u Auschwitz gdje je i ubijena u krematoriju koji je projektirao upravo njezin kolega Ertl, tada član nacističke stranke i SS Untersturmführer. I dok ostaje nepoznanica o tome jesu li se družili, velika je vjerojatnost da su se barem poznavali iz viđenja jer je na Bauhausu broj studena bio malen, jedva je prelazio 200.
Kada mu je konačno suđeno 1972. zbog njegove uloge u projektiranju krematorija (na arhitektonskim planovima označeni su kao Badeanstalten - kupališta), Ertl je tvrdio da nije imao pojma za koju će svrhu biti korišteni. On je, rekao je, samo bio arhitekt, stavljajući u praksu stvari koje je naučio u Dessauu. Proglašen je nevinim.