Toni Politeo pomalo je neobičan kolekcionar. Njegova se zbirka do sada u interpretacijama "mainstream" galerija i muzeja uvijek nekako našla po strani. Podrijetlom je iz stare plemićke obitelji pjesnika Petra Hektorovića. Neko je vrijeme vodio i vlastitu galeriju, u ljetnikovcu koji je naslijedio u Starom Gradu na Hvaru, bila je to jedna od rijetkih privatnih galerija iz socijalizma. Ljubav prema umjetnosti naslijedio je od oca Mihe, koji je dulje razdoblje vodio kulturni centar Forum. Toni Politeo odlučio se na kolekcionarstvo, iako se ispočetka bavio i sam grafičkim dizajnom. Zahvaljujući prvenstveno nekolicini tematskih grafičkih mapa, ali i velikoj upornosti koju posjeduje, došao je do radova popriličnog broja međunarodno poznatih umjetnika.
Dva domaća umjetnika
Politeo je strastveni kolekcionar, ima tisuće predmeta i umjetnina u svojoj zbirci, raznolik je i širok njegov opus, sakuplja među ostalim i radove primijenjenog dizajna, one primjerice proizvedene u tvowrnici Iskra, do Disneyjevih igračaka, ili svih predmeta vezanih uz Mao Ce-tunga. Neke od njih kupuje i na Hreliću, a duge godine kolekcionarstva stvorile su iskusno oko koje će svugdje prepoznati što vrijedi, a neke pak na međunarodnom tržištu. Većinu drži u centru Zagreba u ateljeu, nažalost, djelomice oštećenom za potresa.
Predmeti vezani uz primijenjenu umjetnost ujedno su i predmeti iz njegove zbirke češće izlagani. A ovih je dana u Studiju Josip Račić Moderne galerije otvorio izložbu sa zbirkom umjetnina koje posjeduje. Kustos je izložbe ravnatelj Moderne galerije Branko Franceschi. Koliko mi je poznato, ovo je prvi put da je Politeova zbirka, a koja se odnosi na umjetnine, ne na primijenjeni dizajn, kontekstualizirana u jednoj mainstream galeriji i drago mi je zbog toga. Na izložbi koja se može pogledati do 7. veljače, a nazvana je "Zbirka Politeo. Boja je radost" jer se djelomice njezin koncept bazira na kolorizmu pojedinih autora, trideset šest je djela, od toga su samo dva rada domaćih autora: "Bez naziva" Zlatana Vrkljana i "Akt" Borisa Bućana. Bućanova slika nazvana "Akt" zapravo je ljubičasti patlidžan, u kojemu ovaj umjetnik vidi razne oblike vezane uz nago žensko tijelo. Nakon što uđete u galeriju, u samom je postavu Bućanova slika prva koju ćete ugledati nakon što uđete.
Uz Bućana stoji i rad Andyja Warhola, Marilyn Monroe, iz 1967. godine, iz serije slavnih američkog umjetnika. Riječ je o tehnici sitotiska, kakvih je tiskano poprilično, nije riječ o prijelomnom Warholovom radu, no ukazuje na profil zbirke pa je stoga i valja pretpostaviti, na naslovnici izložbe. Te se godine, inače, američki umjetnik počinje baviti printanjem, ponavljanjem modela među kojima je bila i ova glumica, a zašto je "promovirao" ponavljanje u umjetnosti, ovaj je cinik pokušao objasniti: "Što više gledate jednu stvar, njezino značenje odlazi, i bolje se i praznije osjećate."
Moram priznati da mi se u postavu izvan konteksta, djelomice, učinila grafika Salvadora Dalíja. Naime, većinom je riječ o djelima suvremenih autora, a i teško da ide u prilog koloritu, kakav je u nazivu izložbe. Isto vrijedi i za Picassova suvremenika Fernanda Légera: inače, na izložbi, za razliku od ostalih, ne piše kad je Légerov rad nastao.
Živopisna osobnost
Nižu se, dakle, imena poznatih autora: možda i nije riječ o djelima koja će stajati u njujorškoj MoMA-i (iako ovaj muzej posjeduje ružičastu verziju Marilyn, jednaku kao i Politeo), ali koja su u našoj sredini itekako indikativna, dobro došla i drugačija. Naime, u pravu je Franceschi kad tvrdi da su ulaganja domaćih kolekcionara u pravilu dosta predvidiva: konzervativna, orijentirana na razdoblje moderne i lokalno usmjerena. Tu je Politeo drugačiji, zbirka koja odražava njegov ukus čak i osobnost. Njezina je vrijednost, među svim ostalim, i u tome.
Jednom mi je rekao da je i ljubitelj europskog popartista Gudmundura Erróa, izlaže njegov akril na platnu iz 2009. "Bez naziva", a odraz je estetike stripa.
Nedavno preminuli Christo, koji je diljem svijeta poznat po svojem projektu "omatanja" zgrada, s Politeom je surađivao na grafičkoj mapi Lorca, nakon čega mu je poklonio kolaž Snoopyjeve kućice koju je prekrio tkaninom na isti način na koji je prekrio i Reichstag. Među najvrednijim je radovima u zbirci, iz 1980. godine skulptura u tehnici pleksiglasa Jesúsa Rafaela Sota, slavnog umjetnika iz Venezuele, koji je znao gostovati i kod nas. Rad ga je oduševio u Parizu, gdje je Sota upoznao preko galeristice Denis Rene koja je promovirala i naše autore, a inače stoji na Hvaru. Izlažu se i rad u kombiniranoj tehnici iz 1975. godine "Harfa boja" koji potpisuje Aman, potom crtež flomasterom američkog uličnog umjetnika Keitha Haringa iz 1987. godine, grafike Mimma Paladina, Michelangela Pistoletta, Jamesa Rosenquista, Victora Vasarelyja i mnogih drugih.
Možda nije toliko razvikan poput kolega, no oduševio me na izložbi njemački umjetnik Helge Leiberg. Njegov "Ples" iz 2005. vatromet životne radosti, kako je bio i Matisseov "Ples", nastao u svoje doba.
Intenzivna paleta boja na izložbi, u svakom slučaju, odražava Politeovu živopisnu osobnost, a ako nam je ikada trebalo malo boje i živopisnosti, to je sada. Minimalizam ostavimo za neka druga vremena.q