Otti Berger, talentiranu dizajnericu rođenu u Baranji koja je od 1927. godine studirala, a potom i predavala na Bauhausu, nekoć najpoznatijoj umjetničkoj školi na svijetu (bila je među samo nekoliko polaznika s prostora bivše Jugoslavije), a koja je 1944. ubijena u Auschwitzu, svijet je tek nedavno počeo otkrivati. (U Berlinu, u Arhivu Bauhausa, prije dvije godine, održana je izložba koja je bila posvećena njezinu tekstilu). U Hrvatskoj je, međutim, još uvijek relativno nepoznata iako su u zadnje vrijeme pokrenute neke inicijative. U Zagrebu je po njoj nazvan jedan park u Maksimiru, a prošle joj je godine posvećen projekt neobičnog imena "Sag za dječju sobu", prema jednom od njezinih dizajna koji je uključivao predavanja i radionice. Ovih se dana pak u MSU u sklopu izložbe "Ekologije Bauhausa – mreže kontinuiteta" izlaže jedini primjerak dizajna tekstila Otti Berger koji se nalazi u Hrvatskoj u sklopu izložbe "Ekologije Bauhausa – mreže kontinuiteta".
Rijetka i jedinstvena prilika za susret s djelom čarobnice tekstila čiji su radovi razasuti diljem svijeta - od Chicaga i Cambridgea preko Manchestera, Züricha i Berlina do Weimara. Zahvaljujući Ivani Tomljenović Meller, koja je također bila studentica Bauhausa, zagrebački Muzej za umjetnost i obrt posjeduje dva crteža, predloška za izradu vunenih sagova s folklornim motivima ranijeg datuma, a Muzej suvremene umjetnosti "Fragmente pokrivke", komade tekstila od raznobojne vune, umjetne svile i lana, nastale 1930. godine na Bauhausu.
Upravo ovaj, iako fragmentarni rad Otti Berger, rijetko izlagan i ovih dana restauriran, posebno privlači pažnju na novoj izložbi MSU-a koja polazi od pitanja može li se povijesni Bauhaus čitati iz perspektive ekologije.
"Ekologija se pritom ne razumije samo kao tema nego kao način mišljenja, mreža odnosa između materijala i ideja, prošlih i sadašnjih praksi, umjetnosti i svakodnevice. U takvom okviru ekologija povezuje materijal, tehnologiju i društvene uvjete, a recikliranje postaje ključni postupak čitanja i povezivanja radova, način na koji se oblici i metode modernizma uvode u umjetničke prakse od druge polovice 20. stoljeća do danas", ističe Vesna Meštrić autorica izložbe koncipirane oko radova Otti Berger, Ivane Tomljenović Meller i grupe EXAT 51. Oni su tri točke "iz kojih se modernizam može promatrati kao živi sustav, mreža procesa, odnosa i transformacija".
Postavljeni uz njezin crtež iz MUO-a, "Predložak za sag" (1920. – 1925.), "Fragmenti pokrivke" Otti Berger uvod su u prvu cjelinu izložbe i još uvijek predstavljaju svojevrsnu enigmu.
Kako objašnjava autorica izložbe ne zna se namjena tih komada tkanine, niti se može reći, unatoč nazivu koji to sugerira, da je riječ o pokrivaču, presvlaci za namještaj kako se do sada vjerovalo. Deset komada tkanine posloženo je na podlogu, a njihov raspored sugerira da je netko pokušao rekonstruirati dizajn Otti Berger. Međutim, nedostaju određeni dijelovi što onemogućava da se precizno odredi o čemu se radi, a analize su pokazale da ima i puno nelogičnosti u slaganju tih fragmenata.
"Prvo se smatralo da je riječ o pokrivaču međutim nedavne analize koje su napravljene pokazale su da to da to nije jedinstvena tkanina", govori Vesna Meštrić.
"Vjerojatno su neke probe koje je Otti Berger radila, a netko ih je našio na podlogu". Iako komadi tkanine imaju slične motive, ističe kustosica, na ovaj način kako su raspoređeni na podlozi ne čine cjelinu, objašnjava Meštrić koja za Otti Berger kaže kako je imala zanimljiv pristup tkanini.
"Razumijevala ju je kao element koji sudjeluje u oblikovanju prostora, promišljajući je u odnosu na arhitekturu i interijer. Sustavno je istraživala kako tekstil propušta i filtrira svjetlo, kako sudjeluje u toplinskoj regulaciji, ali i kako utječe na akustiku prostora, od prigušenja do zvučne izolacije. Materijal je promišljala višesenzorno te uz vizualno i taktilno iskustvo uvodi i ‘osluškivanje‘ tkanine, prepoznavanje njezinih ritmova i otpora u dodiru i uporabi, pa zvuk postaje stvarna dimenzija kroz koju tekstil djeluje kao aktivan element prostora.
Takvo razmišljanje vodilo je eksperimentiranju novim, često industrijskim materijalima. Uz pamuk i konoplju Otti Berger u tkanje uvodi umjetne niti, žicu, celofan, tražeći drugačiju taktilnost, sjaj, transparentnost, reljef i veću otpornost. Tkanje za nju nije bilo tek postupak izrade, nego način rada, proces u kojem je materijal pažljivo ‘osluškivala‘, a ono što je bio višak ponovno je upotrebljavala i pretvarala u novu strukturu. Tekstili Otti Berger čitaju se kroz ritam i taktilnost, gustoću i prozračnost, kroz način na koji nastaju i kako oblikuju prostor".
Otti Berger dizajnirala je za sve funkcije potrebne u interijeru i u suvremenim prijevoznim sredstvima kao što su zrakoplovi, vlakovi, cepelini: tkanine za zidove, za pod, za prozore, za namještaj te pokrivače za krevete. Surađivala je i s poznatim dizajnerom Alvarom Aaltom tridesetih godina u Zürichu. Njegov namještaj prodavao se opremljen njezinim tekstilom.
Nedavno je Judith Raum, njemačka umjetnica i povjesničarka umjetnosti provela intenzivno istraživanje u europskim i sjevernoameričkim arhivima kako bi dovršila prvu sveobuhvatnu studiju o opusu hrvatske ikone Bauhausa. Jedno od otkrića Judith Raum vezano je uz tzv. klavirsku deku koja je u nekom trenutku bila lažno imenovana u internoj bazi podataka.
Koristeći se dokumentima i komadićima tkanine uspjela je rekonstruirati i dokazati da je taj komad zapravo prekrivač za počivaljku, a ne zaštitna ili ukrasna navlaka za veliki klavir. Od Otti Berger, kako je otkrila, Walter Gropius je 1937. godine naručio da dizajnira prekrivač za počivaljku Marcela Breuera, koja je bila u njegovu vlasništvu.
Druga cjelina na izložbi nadahnuta je radom još jedne studentice čuvene škole s ovih prostora, Zagrepčanke Ivane Tomljenović Meller. Ona nakon studija u Zagrebu odlazi u Dessau, upisuje Bauhaus 1929./1930., pohađa pripremni tečaj i potom fotografsku radionicu, usvajajući novi način gledanja i snimanja te otvorenost prema eksperimentu, osobito montaži i fotomontaži. Njezin kratki film snimljen na Bauhausu u Dessauu upravo je na tome tragu. U svega 57 sekundi Tomljenović Meller bilježi ritam svakodnevice, neformalna druženja, tijela u pokretu, kratke pauze, sport i susrete, dok se arhitektura pojavljuje kao okvir koji usmjerava tempo i tijek događaja.
"U tom malom vremenskom odsječku uspostavlja se ključna perspektiva cjeline, smisao se ne gradi iz izvanrednoga događaja, nego ritmičkim poretkom, ponavljanjem i varijacijom, načinom na koji se fragmenti slažu u puls. Takav pogled proizlazi iz njezina bauhausovskoga formiranja", tumači Vesna Meštrić.
"Ono što je u prethodnoj cjelini bilo tkanje materijala, ovdje postaje tkanje vremena, film i montaža recikliraju fragmente svakodnevice, prenamjenjuju ih i održavaju njihovo kruženje, pa slika funkcionira poput ekosustava u kojem se prizori ponovno pojavljuju u novim rasporedima i otvaraju drugačije čitanje odnosa umjetnosti i života".
Osim ovog kratkog filma izložene su i fotografije Ivane Tomljenović Meller snimljene tijekom boravka na Bauhausu ("Kantina u Bauhausu", 1930.,"Ulična scena u Dessauu", 1930., "Odmor na terasi. Bauhaus", 1930, "Djeca na nogometnoj utakmici", 1929. – 1930. i dr).
Trećoj cjelini na izložbi polazište su radovi grupe EXAT 51 (Ivan Picelj, Zvonimir Radić, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec) odnosno projekti za međunarodne sajmove u Parizu (Jugoslavenski paviljon) i Chicagu iz 1950., nastali prije formalnoga osnivanja grupe koji "već jasno pokazuju njihovu metodologiju u nastajanju, jer se prostor shvaća kao aktivno organiziran sustav, a ne kao neutralna pozadina. U pristupu bliskom načelima Bauhausa arhitektura, grafika, rasvjeta i izlošci stapaju se u jedinstvenu cjelinu, pri čemu se mijenja i sam način izlaganja".
Ostali radovi predstavljaju refleksije ideja i postupaka Otti Berger, Ivane Tomljenović Meller i grupe EXAT 51 kroz prizmu ekologije odnosno recikliranja i eksperimeniranja materijalima.
Od Silvija Vujičića koji priziva Ittenove vježbe boje u radovima u kojima koristi prirodni pigment dobiven iz kukaca Dactylopius coccus nanesenog na tekstil i potom izloženog kontroliranim kemijskim postupcima, preko Marijana Jevšovara koji u istraživanjima medija slikarstva dolazi do slojevitih površina čija je struktura slična tkanju, a sam postupak ponavljanja geste, brisanja i ponovnog nanošenja boje podsjeća na recikliranje do zanimljivih fotografskih kolaža nedovoljno istraženog i više-manje nepoznatog Zvonimira Malusa iz 70-ih godina i filma "Water Pulu" Ivana Ladislava Galete kojemu je polazište snimka međunarodne vaterpolske utakmice između Sjeverne Koreje i Francuske u kojem "optičkom intervencijom lopta ostaje stalno u središtu kadra, pa se dinamika igre preokreće, ono što je inače najpokretniji element postaje fiksna točka, a kretanje se premješta na okolinu, na kruženje tijela, valova i prostora".
Izložbu koju čine umjetnički radovi iz zbirke MSU-a povezani s nasljeđem Bauhausa i njegovim odjecima u poslijeratnim umjetničkim praksama, dio je međunarodnoga istraživačkog projekta Bauhaus Ecologies, koji provodi Stiftung Bauhaus Dessau u suradnji s Muzejom za arhitekturu i oblikovanje u Ljubljani i Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....