Edo Murtić rođen je u Velikoj Pisanici 4. svibnja 1921. godine, kao drugo dijete Francisce i Vinka Murtića, pa se na proljeće sprema velika izložba u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika kojom će se obilježiti stota godišnjica njegova rođenja. U međuvremenu, otvorena je ovih dana i jedna manja izložba njegovih radova u zagrebačkoj privatnoj galeriji Mona Lisa. Izložba možda ne donosi njegove najvažnije radove, niti je kritički presjek njegova stvaralaštva, no postavit će pitanje koje se već neko vrijeme prešućuje: gdje je iz javnog, izložbenog života nestao opus Ede Murtića?
Do svoje smrti Murtić je bio jedan od najutjecajnijih, po svoj prilici i najutjecajniji hrvatski umjetnik druge polovine dvadesetog stoljeća. Znali su ga u tisku nazivati i “hrvatskim Picassom”. Ne zbog sličnosti njihovih rukopisa, nego ponajprije radi njegova velikog utjecaja. Tako ga se naziva i na službenim stranicama njegova rodnoga grada, Velike Pisanice.
Edo Murtić, a danas mu je, zapravo u tom kontekstu teško pronaći pandan, bio je umjetnik čije se mišljenje tražilo u raznim društvenim, nerijetko političkim pitanjima. Većina umjetnika danas ne želi javno izreći svoje političke stavove, niti ih može artikulirati kako ih je artikulirao on. Edo Murtić nije oklijevao odgovoriti na pitanja i to vrlo direktno. Najčešće je bilo riječi o obračunu s radikalnom političkom desnicom. Jasno je izražavao i svoje političke preference, pa pamtimo grafike koje je napravio u svojem ateljeu na Tomislavovu trgu i dijelio 3. siječnja 2000. kada su pobijedili Ivica Račan i SDP. Grafike su se dijelile u restoranu Umjetničkog paviljona. Tada ga je, radi tih grafika koje je dijelio, napao i dio ljevice. Dodjele grafika vidjeli su kao dodvoravanje vlasti. Sam Murtić, pak, taj je svoj čin vidio kao radost čovjeka koji je čitav svoj život lijevog opredjeljenja.
I tada se postavljalo pitanje koje se u Murtićevu slučaju može postaviti i danas: Kako umjetnik odvojiti od njegove ideologije, te koliko su na njegov uspjeh utjecala politika i političke veze koje je nesumljivo imao.
Američke godine
Edo Murtić bio je i jedan od prvih apstraktnih umjetnika kod nas, nikako ne prvi kako se ponekad znalo tumačiti jer je Josip Seissel još 1922. godine napravio apstraktni kolaž “Pafama” koji se nalazi u Muzeju suvremene umjetnosti. No, Murtić je danas u javnoj svijesti sinonim za apstraktnog umjetnika na ovim prostorima. Murtićev se rukopis ka apstrakciji promijenio nakon boravka u Americi, u koju odlazi nakon Drugoga svjetskog rata u kojemu se borio kao partizan. Koliko je Amerika kojom je tada u art svijetu dominirao Jackson Pollock utjecala na njega pokazao je u ciklusu “Doživljaji Amerike”. Inače je demantirao što se često znalo govoriti, da ga je partija slala u Ameriku. Pozvao ga je, rekao je, jedan američki kolega.
Njegove umjetnine nisu možda dosezale cifre starih majstora poput Vlaha Bukovca ili Ivana Meštrovića, ali su dobro kotirale na tržištu, unatoč njegovoj velikoj produktivnosti. Galeristi su znali prepričavati da bi sedamdesetih godina, a i desetljeće ranije i desetljeće kasnije, bez problema mogli prodati čitavu njegovu izložbu. Kupovala bi ih srednja klasa, odvjetnici, liječnici i sl.
Murtićev je atelje bio i mjesto okupljanja političke i intelektualne elite, o čemu je Čedo Prica napisao knjigu sedamdesetih godina “Plovidbe ateljeom Ede Murtića”. Murtić je mnoge svoje prijatelje, a bilo ih je uistinu mnogo i većina je bila utjecajna, pozivao i u svoju kuću u Vrsaru. Zajedno su i plovili morem. U njegov su atelje dolazili Vatroslav Mimica, Igor Zidić, Jagoda Buić, Mirko Kovač, Bora Ćosić, Vlado Gotovac, Budimir Lončar, Zlatko Prica, Ordan Petlevski, svi odreda njegovi dobri prijatelji.
Edo Murtić umro je 2. siječnja 2005. godine. Bile su mu osamdeset tri godine. Malo-pomalo medijski se interes za umjetnika stišavao. Tu i tamo pojavi se u medijima priča o njegovoj ostavštini i prostoru u kojem će se njegove umjetnine, a ostavio ih je popriličan broj, izložiti. No, i ta priča brzo utihne. O opusu brinu njegova udovica Goranka Vrus Murtić, također slikarica, i njegova dva sina, Ranko i Marko. Njegova prva supruga, Vera Josipović, relativno je nedavno imala retrospektivnu izložbu svojih radova.
Ideološka obojenost
Valja se složiti da djelo Ede Murtića, a o tome više-manje govore svi naši sugovornici, treba dostojnu valorizaciju, lišenu naboja ideologije. S druge strane, ne treba čuditi da je ideologija uz Murtića vezana jer je ona neizostavan dio njegova života. U Zagreb je došao kad su mu bile četiri godine, znao je pričati da je njegov otac, radnik, u stanu na Trešnjevci na zid stavljao Lenjinove slike. Talent je pokazivao od malih nogu, radije je crtao nego s drugom djecom vani igrao nogomet. Bili su radnička klasa, brzo se snašao, za džeparac je crtao za drugu, imućniju djecu. Krenuvši na studij, u mladosti je među ostalim surađivao s Vladimirom Bakarićem na organizaciji studentskog pokreta. U mnogim je intervjuima govorio o svojim hapšenjima, što je prenio i Antifašistički vjesnik:
“Prvi put sam uhapšen zbog učestvovanja u organiziranju antinjemačkih demonstracija, koje su bile upriličene kao protest zbog upada Njemačke u Čehoslovačku. U zatvoru za političke zatvorenike u Petrinjskoj ulici proveo sam oko dva mjeseca, a sam razlog mojeg puštanja iz zatvora je odista zanimljiv. Naime, radio sam na uređenju jugoslavenskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Parizu i onda je odnekud iz Beograda došla naredba da se pustim iz zatvora da bi taj paviljon bio završen. U to vrijeme dosta sam radio i na scenografiji u omladinskom kazalištu, a to je, ustvari, bila naša organizacija koja je samo radila pod firmom omladinskog kazališta. Sjećam se drugovanja i suradnje s Jurom Kaštelanom. Godine 1940. radio sam likovnu opremu za njegovu prvu zbirku ‘Crveni konj’, koju je policija odmah po štampanju, u štampariji, zaplijenila, ali zahvaljujući nekim radnicima u štampariji, 50 primjeraka te zbirke - prvijenca našeg istaknutog pjesnika, je spašeno od policijske lomače”, rekao je Murtić.
S Kaštelanom je bio najbolji prijatelj još od kraja tridesetih godina prošlog stoljeća, napravio je i idejnu skicu za njegov spomenik, no, kako je rekao u medijima njegov sin Ranko, Kaštelanova je udovica stavila veto na taj spomenik.
U partizanima je bio prvo borac u Drugoj moslavačkoj brigadi, a onda pomoćnik mitraljesca. Prolazili su pješice na stotine kilometara, i između borbi radili su na plakatima te držali govore po selima kroz koja su prolazili. Zlatko Prica i on ilustrirali su “Jamu” Ivana Gorana Kovačića:
“Pokušali smo napraviti jednu litografsku prešu od komada tračnica, greda i jednog točka skinutog s nekog bunara. Iz Zagreba smo uspjeli dobiti, preko naših kanala, i jadan litografski kamen. Poslije svakog odštampanog lista kamen smo morali iznova brusiti. Ja sam Goranov tekst pisao guščjim perom i to naopako, kao kad se gleda u ogledalu. Možete samo misliti kako je to bio mukotrpan posao. Kasnije su pojedini primjerci te ‘Jame’ podijeljeni, između ostalog, i stranim vojnim misijama, tako da je svjetska javnost bila upoznata s činjenicom da Titovi partizani posebnu pažnju poklanjaju kulturi i umjetnosti. Jedan od tih primjeraka stigao je i do starog majstora Picassa koji nije krio oduševljenje, posebno, kada je poslije rata primio od našeg ambasadora u Francuskoj književnika Marka Ristića i francuski prijevod ‘Jame’”, rekao je u istom intervjuu.
Nije tajna da je s Franjom Tuđmanom, prvim hrvatskim predsjednikom, nekoć bio dobar. No, brzo su se razišli u stavovima nakon Tuđmanova dolaska na vlast, i o svemu je rekao za Globus: “Da, imao sam priču s njim, ali i to je jedna od velikih zabuna. Samo jedan od krivih poteza u mojem životu. Ne želim o tom čovjeku ništa više reći. Ni riječi više...”. Bio je razočaran u Tuđmanovu politiku i nije to krio.
Karizmatična osoba
Što se tiče njegove umjetnosti, u mladim danima znao je govoriti, nije bilo razumijevanja za njegovu umjetnost, kao i njegova kolege Vojina Bakića. Ljudi su znali dolaziti na njegovu izložbe s tubama boje koje bi potom mazali po slikama. Za života je imao uspona i padova. Primjerice, nakon Titova govora protiv apstraktne umjetnosti 1960. godine, koji je doduše kasnije povukao, mnogi su mislili da govori o Murtiću, pa su njegova djela poskidali sa zidova. Srećom, nije dugo trajalo. Tito se, rekao je i sam umjetnik u intervjuu Globusu, iako se okružio ljudima koji od njega više znaju, nije razumio u umjetnost, “naravno da mu se više sviđala neka renesansna slika nego moderne mazarije”. Devedesetih godina dominirale su razne hrvatske naive neko vrijeme, no to se, gledajući iz današnje perspektive, koliko god tada izgledalo bezizlazno, brzo promijenilo, i Murtić je uspio vratiti ponovno istu poziciju, koju na kraju krajeva i zaslužuje svojim čistim likovnim talentom.
Murtić je bio, govore oni koji su ga poznavali, karizmatična osoba pa je razlog njegova čestog medijskog pojavljivanja, pa i privlačnosti njegove umjetnosti djelomice ležao i u tome. Stvari su se, više od petnaest godina nakon njegove smrti, a uoči stote obljetnice njegova rođenja, bitno promijenile.
Hrvatskoj elita, prije svega onoj političkoj, Murtić više nije toliko značajan. Uredom aktualne ministrice kulture dominira jedna slika Vatroslava Kuliša. Donedavna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović preferirala je, pak, Matka Trebotića.
Što se dogodilo s opusom Ede Murtića, kako ga se percipiralo nekad, a kako danas, zašto nam se čini da je nestao iz javnosti? Postavili smo ova pitanja nekoliko sugovornika, počevši s povjesničarem umjetnosti mlađe generacije, Feđom Gavrilovićem. Kako mlađa generacija koja je bila praktički na počecima svoje karijere kada je Murtić umro gleda iz današnje perspektive na opus ovog umjetnika, pitali smo voditelja Galerije Forum. Galerije kojoj je, uzgred rečeno, Murtić bio jedan od osnivača.
Gavrilović nam odgovara da mlađe generacije povjesničara umjetnosti i umjetnika na Edu Murtića gledaju dvojako, “kao nositelja duha vremena između 1950-ih i 1970-ih i kao političkog moćnika. S više ili manje simpatije na njega se gleda kao na osobu koja je odlučivala o sudbini brojnih umjetnika i ustanova. Zapravo, više ga se u krugovima mlađih umjetnika spominje kao osobu iz kulturne politike nego kao slikara. Njegovo slikarstvo mlađi umjetnici cijene, pretpostavljam, više kao odraz duha vremena, nego kao nekakvu izravnu inspiraciju ili putokaz vlastitu stvaralaštvu. Dakako, ne treba generalizirati, ali govorim ovdje o većini apstraktnih slikara mlađe ili srednje generacije”.
Murtić je, nastavlja Gavrilović, “gradio sliku poput kiklopskih zidina - dakle kao impresivni sklop silovito i sigurno razmještenih elemenata. Za razliku od tog pristupa, apstraktni slikari mlađe generacije svoje uzore pronalaze u metafizičarima apstraktnog izraza. Razbijena figuracija i zaumno znakovlje Zlatka Kesera, kao i filigransko linearno tkanje Miroslava Šuteja bliži su direktni domaći preci velike većine apstraktnih slikarica i slikara srednje ili mlađe generacije, a od stranog naslijeđa to bi bilo ono koje se proteže od Kandinskog i Miróa do Basquiata. Postoji još jedna linija mlađih apstraktnih autora koja se odmiče od bilo kakvog znaka i njegove asocijativnosti i uglavnom proučava ulazak u strukturu boje i oblika, te plohu slike shvaća kao podlogu za dugoročne meditacije, a ne za energičnu gestu i otiske trenutne akcije, kako ju je koristio Murtić. Kod njih je na cijeni plejada slikara od Rothka do Kirkebyja” zaključuje Gavrilović.
O tom odnosu umjetnika danas prema Murtićevu naslijeđu govori i Vatroslav Kuliš, umjetnik koji se danas najdosljednije i po svoj prilici i najpromišljenije kod nas bavi apstrakcijom. On kaže: “Sve se, naravno, mijenja, pa tako i odnos vremena spram umjetnika. Sumnjam da mladima znači kao što je značio mojoj generaciji. Trenutačno je, inače, apstrakcija jedan sporedni izraz slikarstva, primjećujem da se ova generacija gotovo isključivo bavi figuracijom, hiperrealizmom, euklidovskim prostorom, što je senzibilitet od kojega je moja generacija u pravilu bježala”, govori Kuliš, koji i smatra da “Murtić možda nije kronološki napravio prvu apstraktnu sliku, no strukturalno jest”, dodajući i da je “sa svojom golemom produkcijom i zadivljujućim metjeom bio kanonski slikar”.
Strahopoštovanje pred slikom
Za razliku od Gavrilovića, koji je teoretičar mlađe generacije, za Krešimira Purgara, koji je izvanredni profesor i prodekan za znanost na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, priča je djelomice i osobna. Murtića je dobro poznavao:
“Budući da se kao profesor i znanstvenik u posljednje vrijeme dosta bavim teorijom apstraktne umjetnosti, kada me netko pita o slikarstvu Ede Murtića uvijek najprije spomenem da sam kao dječarac tijekom osnovne škole bio česti gost u kući obitelji Murtić jer smo njegov sin Ranko i ja bili dobri prijatelji. Utoliko je i moj prvi susret s umjetnošću bio upravo onaj s ogromnim, nerazumljivim platnima koja su u meni budila strahopoštovanje. Recepcija Ede Murtića uvijek je bila pod utjecajem dviju osnovnih silnica koje su trajno nepomirljive - ideologije i umjetničke vrijednosti. Drugim riječima, uvijek jedna zamagljuje onu drugu. Da stvar bude još kompliciranija, u Hrvatskoj su političke ideologije duboko prožete licemjerjem, a mogućnost razumijevanja suvremene umjetnosti potpuno je razorena višedesetljetnom negativnom selekcijom na studijima povijesti umjetnosti” govori Purgar te nastavlja:
“Vjerojatno bi komentari dijela javnosti o ‘režimskom umjetniku’ ili ‘miljeniku partije’ manje boljeli da obitelj Murtić već tada, ranih sedamdesetih godina, nije živjela kao engleska aristokracija sa sportskim automobilima, mercedesima, privatnim jedrilicama, vikendima u Parizu i hacijendama u Vrsaru, dakle u vrijeme kada se jugoslavenska država zaklinjala u jednakost i vladavinu radničke klase. S druge strane, zaboravljamo da ideološko licemjerje bilo kojeg umjetnika uvijek može biti, i vrlo često jest, iskupljeno njegovom umjetnošću”.
Purgar smatra kako je pitanje Ede Murtića šire pitanje odnosa prema povijesti umjetnosti, odnosno, kako kaže:
“Naše nesposobnosti da realno valoriziramo apstraktnu ili bilo koju drugu vrstu suvremene umjetnosti te da svjesno odbacimo nečiju ideološku hipokriziju, političke zablude i privatni život zato što vjerujemo da umjetnička vrijednost može nadmašiti sve ostale vrijednosti. Naši povjesničari umjetnosti ne mogu valorizirati ne samo Murtića nego niti bilo kojeg drugog suvremenog umjetnika jednostavno zato što ih na fakultetima nitko nije podučio kako se to radi. Ako se želimo stvarno baviti ne samo Murtićem nego i Kniferom i Kožarićem, Maljkovićem, Kožulom ili Crtalićem vrijeme je da shvatimo da je suvremena umjetnost već odavno napustila domenu povijesti umjetnosti”. Purgar zaključuje da “prvo ozbiljno tumačenje Murtićeva opusa s onu stranu ideološko-političkog oportunizma i disciplinarne uskogrudnosti tek treba biti napisano”.
Velika produkcija
Pitanje o odnosu prema umjetničkom opusu Ede Murtića odrazila se i na tržište umjetnina, o čemu smo razgovarali s galeristom Ivom Jeričem. Iako postoji mit da nakon smrti umjetnika, cijene njegovih djela u pravilu rastu, nije, kaže nam naš sugovornik, uvijek tako. A što se tiče opusa Ede Murtića, kako govori Jerič:
“Bilo je raznih faza, pa čak i besmislica o kupnji ‘komunističke’ umjetnosti, što sam znao čuti devedesetih godina. No, srećom, od takvih se gluposti brzo odustalo i njegove su umjetnine ostale na cijeni. Danas na tržištu ponajbolje kotiraju njegovi radovi iz kasnih pedesetih i kasnih osamdesetih godina, a kupuju ih oni kupci koji točno znaju što traže. Radove iz manirističke faze se ne kupuje”.
Jerič potvrđuje kako su se sedamdesetih, ali i prije i kasnije za Murtićeva života, njegova djela u pravilu rasprodala, naročito poslije izložbe. Nije tajna, reći će Jerič, da je Murtić imao i smisla za samopromociju: “Bio je spretan i u tom segmentu, karizmatičan, druželjubiv, šarmantan, izvrstan pripovjedač. Imao je i dobre veze. Znao je izlagati vani i na razmjenama, u Švicarskoj ili Italiji. Pozivali su ga muzeji. Puno se družio. Sušta suprotnost njemu bili su, primjerice, Antun Motika ili Oton Gliha. Pričalo se da kad su Glihi došli strani galeristi nakon Venecijanskog bijenala, on nije bio zainteresiran, nije znao što bi s tim”.
Znalo se govoriti da svaka kuća koja do sebe drži ima na zidu neku Murtićevu sliku, potvrdit će to i Jerič. Nije tajna da je Murtić bio iznimno produktivan autor. Danas je estetika drugačija, među poželjnijim je slikama na zidu jedna od verzija meandra Julija Knifera, tržište se u tom kontekstu promijenilo, neka Kniferova djela sjajno kotiraju. Može li se usporediti situacija, pitamo Jeriča? “Zapravo i ne, jer si je Murtića moglo priuštiti mnogo više ljudi, bio je dostupan i srednjoj klasi po cijeni, dok su cijene za Knifera skočile visoko i mnogima nisu dostižne. Postoji poveća razlika”, odgovara.
Branko Franceschi, ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, u koju je došao s pozicije ravnatelja Galerije umjetnina Split, a autor je i nekoliko izložbi o Edi Murtiću, među ostalim i jedne od najzapaženijih Murtićevih izložbi u drugoj polovici njegova stvaralaštva, “Rat” u Umjetničkom paviljonu, problem u odnosu prema ovom umjetniku vidi u širem kontekstu, odnosu našeg društva prema naslijeđu socijalizma.
Kako kaže: “Murtićevo naslijeđe kulturološki je čvrsta povijesna činjenica. Upravo njegove retrospektive, kao i izložbe pojedinih segmenata opusa, uz ogromno zanimanje publike pridonose razumijevanju našeg složenog i zbog nedostatka vremenskog odmaka još uvijek nedovoljno definiranog odnosa prema recentnoj prošlosti koji se nadao kao goruća tema mnogobrojnih recentnih projekata posvećenih socijalističkoj utopiji i njenim što uspješnim, što nedosanjanim kulturološkim programima”. Apstraktna je umjetnost, nastavlja “socijalističku Jugoslaviju jasno civilizacijski odvojila od cjelokupnog socijalističkog bloka” i tu među ostalim vidi važnost Murtićeva opusa. A Murtić je, nastavlja, pripadao modernistima, “koji su bili više uključeni u javni život, i zato je često znao izražavati svoje političke stavove”. Kako kaže Franceschi: “Modernisti koje struka definira po njihovim suštinski formalnim preokupacijama unutar estetskog diskursa u svakodnevici su bili puno više osobno i društveno uključeni u društveni život i kulturne programacije od avangardista čiji se krajnji cilj poistovjećivanja života i umjetnosti uistinu događao na razini privatnosti. I sve dok se krajem stoljeća nije prelio u mainstream, bio je vidljiv isključivo unutar uže umjetničke scene”.
Posvećenost sadašnjosti
I Igor Zidić smatra da problem u današnjoj valorizaciji Murtića leži u širem kontekstu od samog Murtića. No, vidi to na drugačiji način od Franceschija.
Kako tumači:
“Živimo u vremenu koje je maksimalno zaokupljeno samo sobom, u situacijama kad svijetom vladaju pošasti i uz njih vezane opsesivne misli. Svijet se udružuje u brizi oko jedne jedine teme: sadašnjosti i kako je preživjeti”. Igor Zidić smatra da potpuna posvećenost sadašnjosti znači “uvjetovano ili ne, zanemarivanje kontinuiteta, zapostavljanje vrijednosti, gubitak tla pod nogama, unatoč neiscrpnoj ljudskoj inovativnosti”.
Pitanje koje postavljamo o Edi Murtiću, tumači Igor Zidić, “itekako je aktualno, a tiče se brojnih, gotovo svih naših vrijednosti u kulturi. Što se s njima događa ako ih zatvaramo u rezervate, čak sanduke (vodonepropusne, nezapaljive i sl.), i iz sigurnosnih ih razloga ukopavamo u minulu prošlost? Širimo groblja. Sprječavamo zračenje ljepote, dobra, istine. Nema dvojbe da je lakše sliku ili kip zakopati nego razumjeti. A mi pribjegavamo sve bržom lakšim i ekonomičnijim: trenutačnim rješenjima. Ne razmišljamo dugoročno. Je li sve bilo zato da ne bude? Ne bih rekao, ljudi su svjesni svoje potrošnosti nalazili načine kako da nadžive sami sebe”, kaže Zidić koji se, dok razgovaramo o Murtiću, prisjetio i sintagme spisateljice Clare Malraux o kratkom pamćenju.
Kako govori: “Ubrzavanje života, ubrzavanje svega ima za posljedicu skraćivanje našega pamćenja. Osjećam da velike vrijednosti naše nevelike kulture - među njima, svakako, i Edo Murtić - polako i nezasluženo putuju prema zaboravu. Zašto? Što činimo da budu živi?” pita se naš sugovornik. Potrebne su i retrospektive, smatra, ali i “grupne izložbe više autora u stalnom odmjeravanju. Murtić je jedan od onih autora čije su šanse velike: širina talenta, raznovrsnost tehnika i materijala, otvorenost djela - sve ga to čini ozbiljnijim kandidatom za život nego za zaborav”.