VELIKI PROJEKT

Palača šećera, najljepša poslovna barokna palača u Hrvatskoj sada postaje Muzej grada

Obnovljeni i prenamijenjeni Benčić je dugoročna, fizička ostavština koja ostaje iza EPK
 Matija Djanješić/Cropix

Rijeka je grad čiji je urbanistički razvoj odredila industrija. Nije to nikada bio nekakav pitoreskni primorski ribarski gradić na čijoj su periferiji 50-ih godina 20. stoljeća počele nicati tvornice, već je industrija u samom njenom srcu. Industrija je u Rijeci već više od 300 godina, ona ju je formirala ekonomski, demografski, kulturološki i politički, ostajući njena konstanta sve do današnjih dana, unatoč činjenici da su mnoge tvornice u zadnjih 30 godina zatvorile svoja vrata, a brodogradilište i luka znatno smanjili svoju ulogu ekonomskog motora razvoja u odnosu na "zlatno doba" industrijskog booma u 19. i 20. stoljeću.

Ono što je ostalo na razvalinama privatizacije 90-ih, kao i globalnog procesa deindustrijalizacije Europe, jest takozvana industrijska baština, od Torpeda do Hartere u kanjonu Rječine.

image
Matija Djanješić/Cropix

Revitalizacija baštine

Riječ je o pretvaranju bivšeg tvorničkog kompleksa Rikard Benčić u svojevrsni "art kvart" u koji se već smjestio Muzej moderne i suvremene umjetnosti, a uskoro će mu se pridružiti i Muzej grada Rijeke, Dječja kuća i Gradska knjižnica Rijeka. U Benčić će, zajedno sa investicijom u infrastrukturu i javne površine, biti uloženo više od 250 milijuna kuna, od čega je za same objekte iz EU fondova osigurano 100 milijuna kuna.   

To, za sada, ogromno gradilište koje je već poprimilo itekako konkretne oblike dodaje novu vrijednost samom centru grada, a radi se o ulaganju koje je dio projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Obnovljeni i prenamijenjeni Benčić je dugoročna, fizička ostavština koja ostaje iza EPK, novi sadržaj i nova vrijednost u jednom do nedavno zapuštenom dijelu grada.

image
Matija Djanješić/Cropix

A sve je krenulo od jedne barokne ljepotice koju, skrivenu iza drvoreda platana i zatvorenu za javnost kao dio tvorničkog kompleksa, Riječani u 270 godina njene povijesti do sada nisu imali priliku upoznati. To je Palača šećera, bivša upravna zgrada Rafinerije šećera, potom tvornice duhana i tvornice motora. Riječ je o najvećoj baroknoj poslovnoj palači u Srednjoj Europi, zaštićenom kulturnom dobru, koja je, zahvaljujući sredstvima iz EU fondova, potpuno obnovljena i sada postaje Muzej grada Rijeke koji svoja vrata otvara u petak. Palača šećerane je obnovljena u sklopu projekta Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine, a on također uključuje obnovu i prenamjenu broda Galeb muzej

Za taj projekt, čija je ukupna vrijednost 81.339.442,05 kuna, Grad je uspješno povukao bespovratna sredstva iz EU fondova koja pokrivaju maksimalnih 85 posto vrijednosti investicije, odnosno  68.891.606,18 kuna. Investicija u Palaču je, zajedno sa svom opremom, oko 60 milijuna kuna. Autor postava je Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke i jedan od najboljih poznavatelja riječke povijesti, a autorica dizajna postava u Palači je poznata i nagrađivana dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović.

Izgradnju palače 1752. godine financirala je Nizozemska kompanija Arnoldt & Co i u to vrijeme zgrada je bila na samoj obali, a ispred nje je bio mol na koji su dolazili jedrenjaci kako bi iskrcali sirovinu za proizvodnju šećera.  

Nakon što je tvornica Rikard Benčić propala, konzervatori su, ispod gustih naslaga boje, na zidovima i stropu palače otkrili barokne freske s izmaštanim antičkim prizorima koje su sada u potpunosti restaurirane u centralnoj dvorani i jedna su od glavnih atrakcija budućeg muzeja.

Stalni je postav raspoređen u 30 prostorija na dva kata zgrade te zauzima 1200 od ukupno 4272 četvorna metra, kolika je ukupna površina objekta. Dubrović je postavom obuhvatio gospodarsku, političku, kulturnu, znanstvenu, obrazovnu i sportsku povijest Rijeke, a priču započinje sa 1719., kada je grad postao slobodna kraljevska luka, protežući se sve do 2020., godine EPK.

image
Matija Djanješić/Cropix

Interaktivni sadržaji

Gomila je tu interaktivnih sadržaja, vizualnih, akustičnih i taktilnih atrakcija i nekoliko stotina vrijednih izložaka koje se može razgledavati satima. Posjetitelji ovdje, recimo, mogu vidjeti originalni torpedo, riječku inovaciju koja je obilježila dva svjetska rata, ali je, isto tako, bila iznimno tehnološko dostignuće koje je, među ostalim, utjecalo na razvoj kvantne mehanike.

Vrijeme kada je Rijeka bila na prvoj crti nadolazeće tehnološke revolucije evocira i jedna simulacija – ovdje je, naime, prvi put fotografiran let puščanog metka, što će posjetitelji moći sami isprobati.

image
Matija Djanješić/Cropix

Moći će zarezati stožac šećera, poigrati se s pečatima riječkih kapitalista industrijalaca ili poslušati pop i rock pjesme riječkih glazbenika od 50-ih do 80-ih godina, a u sobi "Riječki orao", koja se bavi sa sedam država u kojima je Rijeka bila u 20. stoljeću, izraditi i putovnice svake od tih država i poslušati njihove himne.

U sobi posvećenoj NOB-u, okružit će ih talijanske berete, a tu je par vrlo moćnih izložaka kao što su stolice na kojima su strijeljani riječki partizani Slavko Krautzek i Vjekoslav Dukić, u koje je uperena talijanska puška. Tu je i originalni tiskarski stroj s primjerkom Primorskog vjesnika, novina koje su ilegalno izdavali riječki antifašisti.

image
Matija Djanješić/Cropix

U prvoj prostoriji muzeja kreće kratki uvodni pregled riječke povijesti, jer ljudi su ovdje živjeli još od prapovijesti, u špiljama, no priča koja je u fokusu postava zahuktava se u 18. stoljeću. Nit priče nazvane "Šećer, papir, čelik" zaziva, recimo, tri vrste materijala koji su obilježili tri razdoblja novije riječke povijesti – u prvom su planu Rafinerija šećera, Tvornica papira te gradske ljevaonice i brodogradilišta.

U sobi "Carski orao" posjetitelj se susreće s ulogom Karla VI. i obitelji Habsburg na ovom dijelu Jadrana, a na nju se nastavlja "Novo doba", soba koja pokriva industrijsku revoluciju s njenim riječkim odjecima. Slijede sobe posvećene izumu torpeda, Mornaričkoj akademiji i riječkim školama, pa dvorana s radovima riječkog slikara Giovannija Fumija, a soba nazvana "Sve za dom" posjetitelje vodi u interijere povijesnih riječkih stanova u koje su stizali proizvodi iz pogona gradske lake industrije i lokalnih prodavaonica, od namještaja, preko hrane, do lijekova, s deklaracijama Tvornice čokolade, Ljekarničko-kozmetičkog laboratorija Alga, Ljuštionice riže, Tvornice svinutog namještaja...

image
Matija Djanješić/Cropix

Soba "Merika" bavi se iseljenicima koji su, na putu za novi svijet, prolazili kroz riječku luku – zbog njih je u Rijeci u današnjoj Ulici Milutina Barača početkom 20. stoljeća otvoren hotel Emigranti, a vize im je izdavao tadašnji američki konzularni agent Fiorello la Guardia, koji je nakon službe u Rijeci postao legendarni gradonačelnik New Yorka po kojem se zove i tamošnji aerodrom. Nadalje, postav se bavi ratovima, poslijeratnim razdobljem nove industrijalizacije, sportom i slobodnim vremenom, riječkim umjetnicima, a cijele sobe dobili su i kazalište i riječki rock, s naglaskom na punku i novom valu koji su ga proslavili na nacionalnoj razini.

Autor postava Dubrović kaže da je, kod promišljanja, želio izbjeći opasnost da "u moćnoj i dostojanstvenoj palači najveće kompanije u Srednjoj Europi u 18. stoljeću otvorimo dosadan gradski muzej u kojemu će se naći svega pomalo, no koji neće biti na razini palače i nekoć slavne Kompanije".

image
Matija Djanješić/Cropix

Dizajnerska rješenja

Kao jaka okosnica nametnula se tema šećera, a sretna je okolnost bila da je u Tehničkom muzeju u Beču pronašao izvorni riječki kalup za glavu šećera. Dubrović veli da je, zajedno sa suradnicima, uspio povezati konce koji su spajali Beč, Rijeku i Antwerpen te pronaći glavne protagoniste i razjasniti njihove biografije, razumjeti okolnosti koje su ih vodile i dovele do Rijeke, kao i putove izvoza šećera…

- Nisam htio izlagati same predmete nego stvarati priče i cjeline. Tako su se postupno nametnule dvije glavne teme, na prvom katu ona o tri stoljeća moderne Rijeke, od početka 18. do početka 21. stoljeća, a na drugom katu o Kompaniji i šećeru – kaže autor postava.

image
Matija Djanješić/Cropix

Dizajnerica postava muzeja Nikolina Jelavić Mitrović ima vrlo jake reference – dobitnica je nagrade Europski muzej godine za rad na Gradskome muzeju Vukovar te je autorica nagrađenog rješenja postava u Muzeju Sinjske alke. Kroz njena dizajnerska rješenja, u skladu sa suvremenom muzejskom praksom, o temama se progovara kombiniranjem originalnih muzejskih predmeta, replika predmeta i multimedijalnih projekcija, a sve je scenografski uobličeno tako da priziva atmosferu koja potiče na ulazak u ovu izuzetno zanimljivu riječku priču.

Iz EU fondova pokriven je maksimalan iznos - 85 posto

Grad Rijeka je prijavio projekt Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine na natječaj za dobivanje bespovratnih sredstava iz EU fondova, što ga je raspisalo hrvatsko Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Tražena sredstva odobrena su 2017. godine.

Ukupna vrijednost projekta je 81.339.442,05 kuna. Od toga se 85 posto pokriva iz EU fondova, što je 68.891.606,18 kuna. To je maksimalan iznos bespovratnih EU sredstava. Preostali iznos podmiruje se iz partnerskih proračuna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2020 08:50