Belgijanac, fotograf Jan Kempenaers godinama je putovao zemljama bivše Jugoslavije kako bi snimio spomenike koji su podignuti NOB-u, a njegove su se fotografije na ovu temu potom našle uz ostalo i na izložbi Photo Festival u New Yorku.
Fotograf Wolfgang Thaler činio je slično, nakon suradnje s Marojem Mrduljašem krenuo je fotografirati te spomenike. Među ostalim je u intervjuima tumačio kako će se zbog spomenika na ovom području povijest arhitekture morati pisati iznova.
Amerikanac Donald Niebyl izdao je knjigu “Spomenik Monument Database” u londonskoj kući Fuel Publishing and Design koja se bavila ovim spomenicima. Kada smo razgovarali za Jutarnji list, a bilo je to prije nekoliko godina, rekao mi je da se kao stranac teško snalazio. Često, naime, nije bilo nikakvih uputa, slijedio je ponajviše uputstva lokalnih stanovnika, a manje mape na pametnim telefonima.
Ne vjerujem da se u ovih nekoliko godina nešto previše promijenilo, dovoljno je pogledati u kojem je stanju jedan od najpoznatijih spomenika, onaj Vojina Bakića na Petrovoj gori, koji trenutačno služi tek kao kulisa za njemačke distopijske serije koje igraju na Netflixu.
Spomenicima su se bavili i na izložbi u njujorškoj MoMA-i, kada je prikazana arhitektura s ovih prostora, pod nazivom “Betonska utopija. Arhitektura u Jugoslaviji 1945. do 1980.” Strancima je među ostalim zanimljiv podatak da je Jugoslavija bila među prvim zemljama koje su napustile poslijeratni socrealizam, pa je većina ovih spomenika zapravo apstraktna.
Distopija na Petrovoj gori
Mnogi su se umjetnici bavili u svojem umjetničkom radu ovom temom, među prvima je bio David Maljković koji je snimio video, svojevrsnu distopiju, na Petrovoj gori, u kojoj se posjetitelji budućnosti pitaju o čemu je riječ, jer ne poznaju kontekst. U međuvremenu se, nakon Maljkovića, golem broj umjetnika krenuo baviti ovom temom, toliko velik da je postalo u jednom trenu i naporno, jer mnoga su rješenja, a naročito obrazloženja uz radove naprosto bila prvoloptaška.
No, povod ovom tekstu nije žalopojka o lošem stanju spomenika na prostoru bivše Jugoslavije, iako je odnos prema njima često maćehinski, već izložba “Arhitektura. Skulptura. Sjećanje. Umjetnost spomenika Jugoslavije 1945.-1991.”, koja je netom otvorena u Galeriji Miroslav Kraljević, a u suradnji s ljubljanskom galerijom Dessa, gdje se prethodno mogla pogledati.
Bila je i u Muzeju Lapidarium u Novigradu, a nakon Zagreba, gdje traje do 16. rujna, bit će pokazana i u Sarajevu te dalje. Kustosa je čak sedam ove izložbe, a u Zagrebu je kustosku podršku dala Maja Pavlinić.
Dakle, riječ je o ljudima s prostora bivše Jugoslavije, čiji je pogled više insajderski. No, ne i interpretativan. U popratnom tekstu, na panoima, objašnjava se gdje i kako su nastali ovi spomenici, te koji je njihov kontekst danas. Ovakav pristup pomalo je larpurlartistički, no kustosi ne bježe od takvog pristupa.
Dapače, i sami navode kako su trideset tri rada odabrali na temelju “visoke arhitektonske i umjetničke vrijednosti te iznimne kontemplacije krajobraznog prostora”. U prvoj verziji je izložbe bilo trideset spomenika, još ih je nekolicina u međuvremenu dodana, među ostalim su to: Spomen-park kosturnica u Dotrščini, Spomen-kosturnica Vladimira Gortana pod Bermom i Spomenik rudaru borcu u Labinu.
Solidno obavljen posao
Gotovo o svim smo ovim spomenicima pisali, izložba, dakle, ne nudi otkrića, već kontekstualizaciju ovih spomenika koja je ispisana pokraj njih. No, nekolicina njih koje su u postavu jedna pokraj druge zapravo ukazuju posjetitelju na to koliko su neki od tih spomenika bili neobični, i koliko bi zapravo da njihov kontekst ne poznajete, bilo teško shvatiti o čemu je riječ.
Jedan od takvih je primjera spomenik u Ilirskoj Bistrici nastao 1965. godine, čiji su autori Janez Lenassi i Živa Baraga, a za koji mi je bilo drago pročitati da lokalno stanovništvo ima dobar i pozitivan odnos prema njemu. Neobičan je i Spomenik rudarskim herojima NOB-a u Mitrovici na Kosovu, možda je to nešto slabije poznat rad velikog intelektualca Bogdana Bogdanovića, koji je, podsjetimo, autor među ostalim i Kamenog cvijeta u Jasenovcu.
Autori izložbe osvrću se na to da je ovaj spomenik danas u podijeljenom gradu. Ako bi, ipak, među svim ovim spomenicima, trebalo tražiti najneobičniji spomenik, onda bi to svakako bio onaj u Kruševu koji su sredinom sedamdesetih godina podigli Jordan Grabuloski, Iskra Grabuloska, Petar Mazev i Borko Lazeski, te spomenik Bubanj u Nišu iz 1963., čiji su autori Mihajlo Mitrović i Ivan Sabolić.
Izložba, naravno, nije ovdje kako bismo gledali neobičnost pojedinačnih spomenika, nego kako bismo, kada ih vidimo sve zajedno na jednom mjestu, uspjeli stvoriti širi kontekst, što i uspijevamo, na izložbi koja, dakle, pokazuje tridesetak odabranih spomenika od njih tri tisuće, koliko ih je - jednom je netko izračunao - podignuto.
Solidna izložba, solidno odrađen posao dokumentacije ovih spomenika te njihove sudbine danas, u većini slučajeva i sjajne popratne fotografije na izložbi, no moram priznati kako sam očekivala još dublju kontekstualizaciju, s obzirom na to koliko smo se ovom temom do sada svi zajedno bavili.
