Zagrebački MSU u subotu navečer na nekoliko je sati definitivno imao atmosferu kakva se može osjetiti u svjetskim muzejima kada se otvaraju izložbe velikih umjetnika. Umjetnika koji nadilaze lokalni značaj i koji su jednostavno rečeno svjetska imena. Da je Julije Knifer takvo ime znali smo i prije, a sada je to potvrdila i njegova prva retrospektiva koja je pokazala razvojni put jednog od najvećih umjetnika druge polovice 20. stoljeća s ovih prostora.
Galerist Elbaz
Kniferovom izložbom prolazili su znalci, ljubitelji umjetnosti, umjetnici, ali i svjetski kustosi, galeristi, kolekcionari koji su samo zbog Knifera, neki čak i prvi put u životu, stigli u Zagreb. U vrevi među posjetiteljima naišli smo tako na njujorškog kolekcionara Franka Williamsa koji je strastveni ljubitelj Kniferovih djela i koji je samo zbog retrospektive hrvatskog umjetnika preletio Atlantik. Kustos i konzervator Jonas Storsve iz pariškog Centra Pompidou, jednog od velikih inozemnih muzeja koji su posudili radove za izložbu, pomno je razgledao postav, a na naše pitanje kako Knifer kotira u Francuskoj, odgovara: “On je odavno priznat kao veliko ime i na samom je vrhu.”
Pariški galerist Frank Elbaz, koji u svojoj galeriji u Maraisu među svjetskim umjetnicima predstavlja i neke hrvatske, također je samo na jedan dan stigao u Zagreb zbog Knifera. - Ovo je jedna od najljepših izložbi na kojima sam bio, ovo je savršeno - ponavljao je. Otkrio nam je i da ga je ova izložba nadahnula da uskoro u Parizu priredi retrospektivni pregled Knifera.
O njima brinu žene
Naš poznati dizajner Boris Ljubičić također ukazuje na Kniferovu posebnost, dovodi ga po značaju u vezu i s Bakićem, čija se retrospektiva nedavno održala u MSU, te Piceljem čija se izložba arhivske građe uskoro otvara u istome muzeju, no dodaje da za razliku od njih, Knifer u svjetskim razmjerima nema pandana. Zanimljivo primjećuje da se za ostavštinu tih troje velikana, Knifera, Picelja i Bakića, brinu žene, odnosno kćeri i unuke. Kniferova izložba ne bi bila moguća bez Kniferove kćeri Ane koja stoji iza odabira radova uz jednog od najvećih poznavatelja umjetnikova stvaralaštva Zvonka Makovića, a tu je i kustosica MSU Radmila Iva Janković. Ana Knifer majstorski je “odradila” i medijsku prezentaciju same izložbe nesebično otkrivši javnosti kroz niz intervjua neke dosad nepoznate detalje o Kniferu, velikom umjetniku, ali i ocu i jednom zapravo posve običnom čovjeku, koliko god je to za umjetnike teško reći, koji je obožavao nogomet.
Kniferova prva retrospektiva opravdala je očekivanja, pa možda ih čak i nadmašila. Odabrana su doista najbolja djela iz svih faza, i to “bez kompromisa”, kako i naziv izložbe govori aludirajući na umjetnikov beskompromisni stav u umjetnosti. Jedan od najzanimljivijih segmenata retrospektive, na kojoj dakako prevladavaju čuveni meandri,radovi su koji im prethode i koji pokazuju put do meandra. Publika ima jedinstvenu priliku vidjeti Kniferove rane, figurativne radove u kojima se naslućuje njegov način promišljanja umjetnosti, koji ga je doveo do krajnje redukcije sredstava izražaja, a na koncu i do “antislike”, što su za njega predstavljali meandri.
‘Banalni dnevnici’
Dragulji na izložbi su i dosad neviđeni “Banalni dnevnici” koje je Knifer ispisivao gotovo čitav radni vijek i u kojima je zapisivao svoje misli, u jednom trenutku i u formi meandara. Njegove misli iz dnevnika reproducirane su i na zidovima izložbenog prostora kao svojevrsni putokaz gledateljima za promatranje umjetnosti koja možda nije razumljiva “na prvu”, a pogotovo to nije bila tih davnih 60-ih godina kada su nastale prve apstraktne kompozicije koje su potom nazvane, prema sugestiji Igora Zidića, meandri.
Iako se nekima koji su poznavali Knifera čini da je na svojoj prvoj retrospektivi prikazan previše kao mistik, ili previše kao njegov uzor Maljevič, pa i da neki radovi nisu smjeli biti izloženi, poput ciklusa zlatnih i plavih meandara na koje, kako tvrde oni koji su svjedočili njihovu nastanku, Knifer nije bio previše ponosan, sveukupni dojam nadilazi te, zapravo, nevažne zamjerke. Da je Knifer bio veliki i jedan od najvećih jasno je svakome tko je vidio izložbu, a o nijansama neka dalje raspravljaju oni koji smatraju da je njegov rad trebalo predstaviti drukčije, s možda još nekim ili bez nekih djela.