Otvaranje nove galerije u Zagrebu velika je vijest. Pogotovo kada je riječ o privatnoj inicijativi, budući da našom likovnom scenom uglavnom vlada ukus koji se njeguje u akademskim i muzejskim institucijama, a on se jako teško odvaja od umjetnosti koja je bila avangardna najkasnije do 1980ih. No, od tada do danas u svjetskoj i našoj likovnosti djeluju zanimljive ličnosti. Ovakve izvaninstitucionalne galerije pružaju mogućnost širenja umjetničkog polja. U posljednje vrijeme kod nas su brojni pokušaji uspostavljanja nužno nam potrebnog drugog pogleda na suvremenu umjetnost. Već nekoliko godina održavaju se sajmovi umjetnosti Art Zagreb i Nesvrstani, nedavno je u Radićevoj otvorena galerija Modro, a 12. svibnja, u Mesničkoj ulici otvorit će se galerija Trotoar.
Galeriju Trotoar osnovali su kolekcionari suvremene umjetnosti, bračni par Dalibor Antonić i Natali Cerin, zajedno s povjesničarkom umjetnosti Martinom Marić Rodrigues koja će biti i voditeljica galerije. Mesnička ulica nije slučajno odabrana za lokaciju. U neposrednoj blizini djelovala je, od 2005. do 2013., galerija Marisall (prvo u lokalu preko puta Trotoara, a potom u dvorištu pored), izuzetno značajno mjesto za predstavljanje tada mladih likovnih umjetnika, prvenstveno slikara. Kroz Marisall počeli su se afirmirati, između ostalih, Bruno Pogačnik (tada poznat kao Puma 34), Marko Zeman, Sebastijan Dračić, Marin Majić, Ines Matijević Cakić, Stipan Tadić, Zlatan Vehabović, Ana Sladetić, Josip Tirić i brojni drugi.
Martina Marić bila je i voditeljica Marisalla, čega se vrlo radosno prisjeća: "Mesnička ima važno mjesto i u mome životu i u zagrebačkoj kulturi. Osim Marisalla, znam da je u Mesničkoj bila i galerija Podroom, jazz klubovi, a sada je tu klub za društvene igre. Mnogi danas važni autori izlagali su svoje rane radove u Marisallu i s pravom je ta galerija bila na glasu kao inkubator mladih umjetnika. I prvi ateljei Vehabovića, Tirića, Dračića, Ines Matijević nakon faksa bili su tu, u Mesničkoj. Upravo dok sam radila u Marisallu upoznala sam Dalibora i Natali, a naše prijateljstvo raslo je baš kroz umjetnost. Ideja za otvaranje nove galerije došla nam je odmah po zatvaranju Marisalla i jako mi je drago što se sada ostvarila."
Martina mi tumači i posebno značenje imena galerije, u kojemu se vidi (u kontekstu naše kulture možda idealistična) vizija njezinih osnivača: "Ljudi ne razmišljaju previše o tome, ali trotoar je zamišljen kao zaštićeni prostor za pješake unutar kojega se oni mogu slobodno kretati. Bez njega sve bi bilo puno kaotičnije i kompliciranije. Mislim da je tu jasna paralela s mjestom i ulogom galerije unutar umjetničkog svijeta. Želja nam je stvoriti taj prostor sigurnosti i povjerenja za umjetnike i publiku."
Što se tiče privatnih galerija za suvremenu umjetnost, Zagreb jako kaska za bliskim mu gradovima, poput Beograda ili Ljubljane. Martina je svjesna tog problema: "Zagrebu zaista nedostaje više prostora za djelovanje različitih poetika. Dugo sam vremena živjela u Amsterdamu, gdje je scena, naravno, puno življa i gdje je svijet umjetnosti postavljen na sasvim drugačijim temeljima, koji podrazumijevaju društvene poticaje za otvaranje galerija ili porezne olakšice za kupce umjetnina. Uglavnom, bilo mi je urnebesno smješno kada bi oni za sebe govorili da su, zapravo, vrlo mala scena.", prisjeća se holandske skromnosti.
Trotoar svoje djelovanje započinje izložbom Pavla Pavlovića koja će biti otvorena do 15. srpnja, a predgovor za koju je napisao Saša Bogojev, kustos i likovni kritičar Juxtapoz magazina. Naslov izložbe bombastičan je i neobičan: "Trijumf vrlina". Iako svaki govor o vrlini, nekakvom općem moralnom imperativu, djeluje bespredmetno u ovom razdoblju koje iznad svega slavi vrijednost individue, naslov izložbe nije tek cinizam. Njezino je ime preuzeto od slike Andree Mantegne s početka 16. stoljeća koja se može vidjeti u Louvreu. To je složena renesansna alegorija puna bizarnih likova poput kerubina s glavama sova ili čovjekolikog drva, s kentaurima, kljastim i hibridnim figurama i pijanim kraljem kojega odnose, dok cijeli prizor s neba gledaju personifikacije vrlina, uokvirene u vijencu. Takva didaktička slika površnom gledatelju djeluje anakrono, ali ovaj slikar duboko je zadivljen njezinom čudnom aurom.
"To mi je jedna od najdražih slika, jer je potpuno nekonvencionalna za period u kojemu je nastala.", objašnjava mi, "Inače, pokušavam prikazati različite vrste prostora i manipulacije različitih utjecaja na mene, a oni se nalaze i u renesansnoj umjetnosti i u internetskim memovima. Tu, kod Mantegne, Minerva je istjerala poroke i pobijedile su vrline, a kod mene su pobijedili memovi i emoji. Recimo, svemir na slici ‘My pal Foot Foot‘ je desktop pozadina. Takva uporaba svakodnevne vizualne kulture prilično graniči s kičem. Sličnu ulogu nekakve prenaglašene dekoracije koja razdvaja dva svijeta imaju i cvjetni vijenci na renesansnim slikama, koji su sada osnova nekih mojih kompozicija. Ja suočavam ta dva života – onaj klasičnog slikarstva i onaj suvremenog vizualnog kiča."
Mutacije kojima su na Mantegninoj slici podvrgnuta bića, te njegova kolažiranja različitih razina stvarnosti i prostora, slični su duhovitim montažama raznovrsnog vizualnog materijala na slikama Pavla Pavlovića. Njihova imena doprinose lakrdijaškom dojmu – primjerice jednu je sliku nazvao "Good- lookin‘ Brenda and Sweet Sin" (dakle, angliziranim nazivom za Lepu Brenu i Slatki Greh). Unatoč tome, glavni je osjećaj koji obuzima njihova gledatelja latentna tjeskoba. Ona proizlazi iz prostornih odnosa koji su nejasno definirani, kao i iz potencijalno uznemirujućih značenja koja vrebaju iza nasmijanih likova. Nije slučajno da je ovaj slikar fasciniran renesansom, razdobljem kada su likovni umjetnici primjenom perspektive počeli u slikama izražavati vlastiti pogled, odnosno racionalan, humanistički, antropocentričan svjetonazor, pokušavajući projicirati u te slike svijet u kojemu živimo. Međutim, i taj je svijet tek konstrukcija našeg uma, našeg pogleda i naše svijesti. A naša se svijest neprestano mijenja, te na Pavlovim slikama svjedočimo današnjoj stvarnosti, snažno uvjetovanoj digitalnim medijima koje konzumiramo. Renesansna alegorija promijenila se u alegoriju suvremene konstrukcije svijeta. Slikar to pojašnjava: "Svi elementi na mojim slikama govore kao simboli – simboli današnjeg društva. Danas mi komuniciramo preko gifova, stikera, memova, skraćenica, akronima. Pogotovo mlađe generacije. To sam primijetio u grupama na Discordu u kojima sam član. Dobar dio komunikacije tamo čak ne mogu shvatiti – sastoji se od sličice i tri i pol slova."
Ovdje su prisutni brojni elementi vizualnog jezika digitalnog svijeta. Akronimi su ispisani helijskim balonima, a prostori i proporcije elemenata u potpuno su arbitrarnim odnosima. Način na koji primamo poruke mijesi i oblikuje našu percepciju ("medij je masaža", rekao bi Marshall McLuhan), a sama percepcija kreira našu stvarnost. Neobičnost svijeta prikazanog na ovim slikama mnogi će likovni kritičari (pa i ja) na prvi pogled svrstati u kategoriju nadrealnog. Ali, to nije sasvim točno, kako suptilno poentira Pavlović: "Ne bih nikada rekao da je to nadrealnost. To je naša realnost! Naša komunikacija u virtualnom svijetu preko digitalnih alata jeste stvarnost. Mi se mijenjamo konzumirajući digitalne sadržaje, mijenja se naš mozak, naša percepcija i naš doživljaj stvarnosti. Puno ljudi još nije osvijestilo da dobrim dijelom funkcioniramo unutar digitalnog svijeta. Evo jednog primjera – danas možemo imati izložbu prije izložbe – napravimo render prostora i možemo imati vizualizaciju cijelog postava. I to postaje naša zbilja. Kada svako jutro uključimo kompjutor vidimo desktop Windowsa koji je često pejzaž. Dakle, mi ulazimo u pejzaž. I to je za nas stvarnost, s kojom smo suočeni intenzivnije nego s bilo kakvim drugačijim doživljajem pejzaža."
Dodatnu razinu virtualnoga umjetnik postiže grafizmima s likovima preuzetima s Dürerovih grafika koji katkada uokviruju glavni prizor na slici. Drugačiji pristupi prostoru sugestija su raznih razina stvarnosti koje egzistiraju paralelno, ali unutar zakonitosti jedne slike, slično kao što sve razine stvarnosti u kojima mi živimo (materijalna, duhovna, digitalna, pravna, ekonomska, jezična i druge) egzistiraju paralelno u našoj svijesti, usporedivoj s velikim kazalištem koje ima scenu, zapozorje, publiku, svoj ansambl, orkestar, repertoar, marketinške komunikacije i razne druge načine kojima funkcionira u svijetu.
No, ovdje nismo tek pred pokušajem izraza suvremenog svijeta u slikarskom mediju. Ove slike puno složenije ispituju odnos slikarskoga jezika i vizualne kulture današnjice. "Cijelo vrijeme dok slikam", kaže mi Pavlović, "razmišljam može li se klasična slika nositi s laptopom, ili tabletom, ili mobitelom. Kada uđeš u tramvaj svi gledaju u mobitele i za deset godina, vjerujem da ljudi neće moći vizualno identificirati okruženje pored kojeg svakodnevno prolaze. Jako mi je interesantna ta nova stvarnost koju živimo i neprestano je provociram suočavanjem različitih njezinih elemenata na slikama. I razmišljam – može li je slikarstvo izraziti? Ja nisam sto posto uvjeren u to. Ne bih se uvijek kladio na snagu slikarstva. Ali, ipak vidim neku napetost u odnosu ta dva virtualna svijeta – slikarskog i digitalnog." Rezultat je takvog razmišljanja specifičan karakter njegovih slika koje, kako sam kaže: "uopće nisu klasično lijepe, ni dekorativne. One su – problematične. Prepune su i nisu lagane za upijanje."
Martina Marić Rodrigues ne zalijeće se s planovima nove galerije, što mi se čini dobrodošlom nepretencioznošću na našoj likovnoj sceni: "Naš će program biti usmjeren prema suvremenom stvaralaštvu. Nakon Pavla, na jesen otvaramo izložbu kipara Nikole Vrljića, a zatim ćemo imati gostovanje sjajne beogradske galerije Eugster II Belgrade. Općenito, mislim da je program galerije bolje valorizirati retrospektivno, nego kroz planiranje."
Da je krajnje vrijeme za osnivanje ovakvih galerija u Zagrebu, potvrdit će i Pavlović, pozivajući se na brojne uspjehe svojih kolega: "U posljednje vrijeme mnogi hrvatski slikari moje generacije poprilično su viđeni na međunarodnoj umjetničkoj sceni – primjerice Bruno Pogačnik i Ivana Vukšić, koji djeluju pod imenom TARWUK, Stipan Tadić, Zlatan Vehabović, Martina Grlić. Mislim da je jako potrebno da Zagreb ima galerije koje će podržati tu scenu."