BRANKO FRANCESCHI

Plan mi je promjeniti ime institucije u Nacionalni muzej moderne umjetnosti

 Marko Miscevic/Cropix
Plan mi je promjeniti ime u Nacionalni muzej moderne umjetnosti te ga razvijati kao instituciju međunarodno relevantnog programa

Branko Franceschi godinu dana na čelu je Moderne galerije u Zagrebu. U trenutku kada je stupio na ovu funkciju, počela je pandemija i dogodio se potres, koji je djelomice oštetio i galeriju. Sve je to osujetilo njegove ambicioznije planove. No, brzo su se snašli i ova je institucija među aktivnijima u posljednjih godinu dana. Na čelo Moderne galerije došao je s pozicije ravnatelja Galerije umjetnina Split, ostavio je dobar dojam, pisalo se da ga neće biti lako zamijeniti. Bio je i na čemu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a novu poziciju u Modernoj galeriji, gdje su mu prethodnici ljudi poput velikog Ljube Babića, satra, kako i sam kaže, krunom svoje karijere.


U razgovoru za Svijet molimo ga da se prvo prisjeti početaka svoje karijere, kako se odlučio za studij povijesti umjetnosti. Odgovara da se i sam često pokušava toga sjetiti. Nije, zapravo, imao jasan plan. “Maturirao sam s radnjom o slikarstvu Eduarda Muncha, pa sam, očito, imao sklonost vizualnoj umjetnosti. S druge strane, u mojem rodnom gardu Zadru postojala je skupina mladih koji su studirali na Filozofskom fakultetu, a koji su mojoj generaciji bili svojevrsni životni uzori prema kojima smo oblikovali vlastiti svjetonazor, od kojih smo prije svega saznavali koju glazbu slušati i što čitati”, kaže.

Danas nema hobija. “Posao u potpunosti konzumira moju kreativnost i zbog toga se smatram sretnim”, dodaje. Da se nije odlučio za studij povijesti umjetnosti i filozofije, bavio bi se filmskom režijom. “Nisam, međutim, bio dovoljno uporan, a mogućnosti da taj svijet upoznam preko poznatih uz razgovore o bilo kakvom poslu u potpunosti su me odbile od te ideje. Nisam se osjećao ugodno ni sklono takvom okruženju. Činilo mi se da studij povijesti umjetnosti i filozofije otvara mogućnost sudjelovanja u okruženju ljepote i istine. Naravno, brzo sam se razočarao, ali nije bilo povratka. Zbog poštovanja prema roditeljima koji su bez prigovora prihvatili i financirali moj izbor iako se s njim nisu slagali, diplomirao sam što sam prije mogao i krenuo u samostalni život. U konačnici, važno mi je da mi posao omogućava kreativnost. Vođenje i upravljanje kulturnom institucijom jest jedan oblik režije, imate ansambl i pozornicu te oblikujete percepciju povjerenog i izabranog sadržaja kako možete i uspijete. Najvažnije se izboriti za prostor slobodne kreativnosti.”

image
Uvijek sam odlazio za poslom koji mi je bio izazovan
Marko Miscevic/Cropix

Pitamo ga je li spomeničkom baštinom i kulturnim programima na njegovu odluku utjecao rodni grad, Zadar. “Zapravo ne. Kao svaki tinejdžer, sve oko sebe uzimao sam zdravo za gotovo, više sam bio usmjeren prema onom što se događalo tamo negdje u ‘velikom’ svijetu. Vrijednosti, harmoničnost, ljepotu, pa i izazove okruženja u kojem sam formiran počeo sam cijeniti tek poslije u životu, s distance. Mislim da je to uobičajeno”, odgovara.

Dalmaciji se vratio dok je bio na čelu Galerije umjetnina Split, šest godina. Rođen je u Zadru, no korijeni su mu, kaže, iz Omiša. “Moji su Omišani, s nekretninama u Imotskom polju. Bio sam blizu izvora, blizu groblja na kojem ću se pridružiti svojim precima. Bio sam kod kuće, uronjen u mentalitet koji mi je poznat. Tada sam već preživio loša i gora iskustva ravnateljstva u kulturnoj instituciji, pa su mi očekivanja bila realistična. Velik dio kolektiva i lokalni umjetnici primili su me otvoreno i podržavali moje programske ideje iako vjerujem da sam često maksimalno natezao svačije strpljenje i stečene navike. Bilo je to plodonosno razdoblje. Smatram da sam unio nov duh i dinamiku u kulturni život grada, što je osnivač, Grad Split, diskretno cijenio, kako to uprava kod nas već običava. Ljudi su mi prilazili i čestitali, i to je ugodno. Uvijek bude i dovoljno mrzitelja da ne bude dosadno ugodno. Ukratko, Split mi je do sada bio najljepše radno i životno iskustvo. Otišao sam sporazumno, na polovici drugog mandata, ponajprije zbog privatnih razloga i, naravno, zato što se otvorila mogućnost posla u instituciji koja mi je bila zanimljiva”, priznaje.

Pitamo ga - jer na svojim je leđima to mogao osjetiti - postoji li, prema njegovu mišljenju, problem centralizacije na domaćoj likovnoj sceni. Zamislio se, a onda rekao: “To je vrlo složeno i važno pitanje”. “S jedne strane, sustav javnih kulturnih institucija organiziran je tako da sva regionalna sjedišta imaju razvijenu i samodostatnu likovnu scenu. Ipak, Zagreb je kulturno i političko središte zemlje, jasno je da ima najsnažniju gravitaciju i da prezentacija tu ima najsnažniji odjek. Problem nastaje kad se zagrebačke institucije postave superiorno i provode nerazmjerno financiranje kao način realizacije programa. Na primjer, kad umjetnik iz provincije, kako bi ostvario izložbu u Zagrebu, sam snosi troškove transporta, putovanja i smještaja ili kad institucije s periferije sufinanciraju održavanje svojih, već gotovih projekata u Zagrebu. Na to se pragmatično pristaje kako bi se svoj rad predstavilo najširoj publici, a to je nekolegijalno i nemoralno. Ne zavaravajmo se, isti je problem i u međunarodnim relacijama odnosa centra i periferije”, objašnjava.

Prije Splita Branko Franceschi bio je u Rijeci, na čelu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Pitali smo ga kako bi opisao to iskustvo. “Morate najprije znati da sam osamnaest godina prije Rijeke kao one-man-band vodio Galeriju ‘Miroslav Kraljević’, izložbeni prostor izvan kulturnog sustava, ali unutar Inina korporativnog okruženja. Bio sam oduševljen što mi je Grad Rijeka odlučio povjeriti ravnateljstvo muzeja i zahvalan sam na tome. Tamo sam i prije, na poziv, radio neke projekte, pa sam smatrao da poznajem situaciju, ali pravo stanje stvari shvatite tek kad dođete na poziciju ravnatelja. U međuvremenu sam obavijestio svoje brojne kontakte da sam ravnatelj važnog muzeja i tih sam, početnih dana privikavanja na duhovnu bijedu radnog okruženja javne kulturne institucije u sebi molio da nitko ne dođe šest mjeseci, dok barem malo ne uredim stvari. Za to sam imao podršku u gradskoj upravi i uspjeli smo. Nažalost, to se ne može reći kad su u pitanje došli odnosi bitni za funkcioniranje i budućnost institucije, od projekta nove muzejske zgrade do upravljanja”, kaže.

To su neki od razloga zbog kojih je otišao, no puno je, smatra, naučio s godinama, a nešto bi s ovim iskustvom i zrelošću i promijenio. “Možda s današnjim iskustvom ne bih na početku drugog mandata dao otkaz zbog razočaranja u stav osnivača i nedostatka podrške da se rad i razvoj MMSU-a usmjeri u pravom smjeru, ali poražavajuću spoznaju da to, zapravo, nikom nije važno nisam mogao podnijeti. Možemo reći da sam bio naivan i idealist, ali i dalje smatram da je odluka da odem bila bolja za mene nego za muzej. Kad bih trebao, ukratko, rezimirati, rekao bih da mi je ljepota Rijeke kao srednjoeuropskog grada na moru bila otkriće, da sam razvio životna prijateljstva, važne osobne i profesionalne odnose i uvijek mi je drago vratiti se i surađivati s umjetnicima i kolegama.”

Branko Franceschi neuobičajen je na našoj likovnoj sceni i zato što je jedan od rijetkih kustosa koji nemaju problema sa selidbom. “Pri mijenjaju gradova i institucija uvijek sam se rukovodio mogućnostima koje se pružaju na novom radnom mjestu. Prekidao bih posao kad bih uvidio da sam ostvario ono što je bilo moguće te da za daljnji napredak ne postoji iskrena želja osnivača. Ako izostane podrška, ostaje vam jedino da posao održavate na određenoj razini, kao da podgrijavate hranu umjesto da pripremate nova jela. Budući da o meni nitko financijski ne ovisi i da imam svijest o svojoj vrijednosti, koristio sam tu spoznatu slobodu da odlazim za poslom koji mi je izazovan”, otkriva. Neshvatljivo mu je, kaže, kada vladaju loši profesionalni odnosi, odnosno ne razumije one “kolege koji ostaju na poslu u institucijama u kojima su nezadovoljni, u kojima malo do nimalo rade i trude se drugima otežati posao”. “Konformizam mi je nevjerojatan i kod mladih kolega koji najčešće ne žele otići raditi izvan Zagreba, i to na radna mjesta u struci i ona na kojima mogu raditi projekte kojima su granice njihov trud, sposobnost i mašta”, ističe.

I u Zagreb se vratio s velikim planovima, no potom su se dogodili pandemija i potres. “Bio sam sretan što sam u ovim trenucima u Zagrebu sa svojima. Bilo bi strašno da smo to morali prolaziti razdvojeni. Svaka promjena posla i radnog okruženja u startu je stresna na svoj način. Pandemija i potresi su strašni, ali to su okolnosti na koje se ne može utjecati”, odgovara na pitanje kako se osjećao u tom trenutku. No, kaže da su ga i profesionalno neke druge stvari pogodile. “Daleko strašnije bilo je saznanje da institucija važnosti i značaja Moderne galerije nema vlastiti prostor i da je izložena stalnom pritisku HAZU-a da ponovno postane njihova ustrojbena jedinica. Ono što pri svakoj promjeni posla ostaje isto jest da zateknete neočekivane, neriješene, kronične probleme, koji će vam odnositi najviše energije i snage, umjesto da se posvetite ostvarenju vizije zbog koje ste primljeni na posao”, govori i zaključuje: “To je, valjda, život”.

Na ovom radnom mjestu ima mnoge poznate prethodnike, od Ljube Babića, prvog ravnatelja, pa nadalje. Pitamo ga koga bi prvog istaknuo. “Znajući što sada znam, to je svakako kolega Željko Grum, koji je 1974. godine iskoristio trenutak i spasio muzej iz neprijateljskog i zagušujućeg zagrljaja JAZU-a u koji ga je 1947. godine dovela nepromišljena odluka vlade NRH i Vladimira Bakarića, usprkos argumentiranom mišljenju struke i stavu tadašnjeg vodstva muzeja. Od toga se muzej do danas nije oporavio i to je uzrok njegove stagnacije”, naglašava.

Ovih dana Franceschi je s još četvero kustosa predstavio novi postav muzeja, koji predstavlja čitateljima Svijeta. “Glavna koncepcija rada s muzejskom zbirkom razdvaja u dva paralelna postava. Jedan je zasnovan na tradicionalnom, kronološkom pristupu što ga po razdobljima koncipiraju kustosi referentnih zbirki. Taj je postav na drugom katu muzeja i razvija se kroz galerije obojene u intenzivne boje koje markiraju pojedina razdoblja. Na legendama su otisnuti QR kodovi putem kojih publika na svojim mobitelima može pročitati sažetu kustosku interpretaciju umjetničkih radova na hrvatskom i engleskom jeziku, što je ogroman posao. Ovih dana otvaramo dio postava koji pokriva razdoblje od sredine 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Drugi postav, u zapadnom krilu prvog kata, zbirku predstavlja kroz kustoske interpretacije po fenomenološkom ili estetskom ključu. Publika je tako do sada mogla vidjeti ‘Zbirku u retrovizoru’ Klaudija Štefančića s primjerima radova na papiru, a sada donaciju fotografa Nine Vranića koji povezuje portrete umjetnika s njihovim radovima iz naše zbirke. U monumentalnom stubišnom prostoru koji povezuje ove dvije metode rada sa zbirkom postavio sam izložbu o povijesti muzeja i palače Vranyczany, s posvetom Izidoru Kršnjavom koji je inicirao i 1905., na položaju predsjednika Društva umjetnika, osnovao Modernu galeriju kao samostalnu, nacionalnu instituciju”, pojašnjava.

Otkad je došao na mjesto ravnatelja, češće koriste i društvene mreže, koje su za ovu galeriju, kaže, postale standard poslovanja i komunikacije s javnošću. “Profil na Facebooku i Instagramu koristimo i za muzej i za Galeriju ‘Josip Račić’. Na mrežnoj stranici muzeja, uz uobičajene informacije, od početka lockdowna razvijamo izbornik nazvan ‘Otkrijte!’, u kojem svaki drugi dan na hrvatskom i engleskom jeziku predstavljamo po jedan rad iz Zbirke. Do danas smo tako predstavili više od stotinu pedeset umjetnina. Krećemo i u potpuni redizajn web stranice, i to ne samo njezina izgleda nego i sadržaja”, najavljuje.

image
Šest godina  bio je na čelu Galerije umjetnina Split
Marko Miscevic/Cropix

U jednom je nedavnom intervjuu rekao da ne namjerava dugo držati stalni postav istim jer to obeshrabruje posjetitelje. “Ako su jednom vidjeli neki postav u srednjoj školi, zašto bi došli ponovno?” pojašnjava. Zanimalo nas je kako će mijenjati postav. “U kronološkom postavu zbirke kustosi su dužni u proizvoljnim vremenskim intervalima mijenjati izloške. Svatko od njih imat će svoju dinamiku i za nju će biti odgovoran. Za fenomenološki pristup postavu predviđene su četiri izložbe godišnje. Sada je to Donacija Vranić/Lik i djelo Lade Bošnjak Vešlagić, slijede ‘Moderne akcije/suvremene reakcije’ Vanje Babića i Neve Lukić, potom ‘Umiranje’ Dajane Vlaisavljević i ‘Melankolija’ Željka Marcijuša. U skladu s međunarodnim standardom, kroz oba će postava cirkulirati oko deset posto zbirke, koja je inače blizu 11.000 umjetnina”, napominje. Postoje, dodaje, i djela iz depoa koja nikad nisu ugledala svjetlo dana. “Za to je najzaslužnija koncepcija stalnog postava, na kojoj se u našoj muzeološkoj praksi još inzistira. Postavi se izbor umjetnina koje se uvriježeno smatraju remek-djelima i on tako stoji dok ga ne smijeni neki novi ravnatelj, od kojeg se očekuje da obznani svoju hijerarhiju vrijednosti. Nema tu mnogo mentalnog prostora i meni se osobno ne ulazi u te igre. Stvari se mogu postaviti na drugačiji način i na tome radimo. Za mene posao ravnatelja znači obvezu da otvorim prostor rada svima koji imaju što po pitanju zbirke i stvaralaštva reći i pokazati; ravnatelj je, za mene, kao dirigent koji omogućava da svi glasovi doprinose bogatstvu zajedničke figure. Bitno je pobuditi publiku da dolazi u muzej što više, da kroz umjetnička djela nauči učiti i da tako razvijamo mentalni kapacitet društva kao cjeline.”

No, pitanje je, treba li muzej primati sve donacije umjetnika, odgovaramo, vani se i neke donacije odbijaju. Franceschi odgovara: “Ništa ne treba postaviti isključivo. Činjenica je da su muzeji, ali i gradske uprave, opterećeni donacijama koje će rijetko ili nikad zaživjeti kao izložbena cjelina ili njezin dio. Naravno da je nemoguće sve donacije prihvatiti bez dostatno razvijene infrastrukture. Ni današnja praksa ne predviđa primanje svih donacija. Muzeji imaju obvezu razmisliti hoće li ili neće što i koliko prihvatiti kao donaciju u skladu sa svojom programskom vizijom. Uostalom, o tome su dužni donijeti pravilnik.”

Jedna od prvih izložbi koje je postavio na mjestu ravnatelja bila je prilično provokativna; “nabacao je” djela iz depoa u stalnom postavu. Našeg sugovornika pitamo što je time želio poručiti. “Bio je to pandemijsko-postpotresni postav zbirke kojem je kustos bio slučaj. U labavom kronološkom slijedu, postavili smo sva djela iz muzejske zbirke koja su se u tom trenutku zatekla u izložbenom prostoru, oštećenim depoima ili su nam bila vraćena iz oštećenih ureda gradske i državne uprave. Svi zidovi izložbenih prostora bili su zapunjeni od vrha do dna. Postav je u suštini bio monumentalna slikarska instalacija koja je na razini metafore pokazivala da prirodna katastrofa ne mari za to što je remek-djelo, a što nije i tako dalje. Na pragmatičnoj razini pokazali smo da imamo trajni problem s čuvaonicama kojih je premalo, a i one postojeće ne zadovoljavaju prihvaćene muzeološke standarde. Treba prekinuti s navadom da uređujemo izložbene prostore dok su vitalni dijelovi muzeja u lošem stanju. Stoga sam u uredu ravnatelja napravio police za pohranu umjetnina ne bi li to bilo očito svima koji su u posjetu muzeju”, kaže.

Na pitanje u kojem su stanju umjetnine u depou, uzvraća, pak, da na to pitanje nema jednoznačnog odgovora, odnosno “kako u kojoj čuvaonici”. “Ne pružaju sve naše čuvaonice iste uvjete pohrane. Recimo, one na katovima muzeja u okvirima su korektnog dok one u podrumima i potkrovljima graniče sa skandaloznim. Osjetljivije umjetnine pohranjujemo u boljim čuvaonicama. Naš trenutni cilj je da nabavom metalnih polica ostvarimo uvjete da nijedna umjetnina ne bude izravno na podu. Skroman cilj koji govori za sebe”, ističe Franceschi, koji već neko vrijeme javno podržava ideju zajedničkih depoa. “ S obzirom na to da svi muzeji u Hrvatskoj dijele problem s čuvaonicama, zajednički depo je najbrže i najpragmatičnije rješenje. O tome se u Zagrebu i na razini države govori već desetljećima. Ako nas potresi nisu naučili da su nam čuvaonice hitno potrebne, onda nas tome neće naučiti ništa”, zaključuje.

Naš je sugovornik svojedobno iznio prijedlog da se Modernoj galeriji zbog većeg prostora dodijeli prostor Doma Ivana Meštrovića, u blizini HDLU-a, koji pripada HAZU-u. Tamo se, čini mi se, planirao hotel. U kojoj je sada fazi, pitamo Franceschija, koji odgovara bez dlake na jeziku: “Zgrada je sada u fazi otpadanja fasadne žbuke. Smatrao sam da bi se tim činom na opću korist riješilo više problema. HAZU bi imao na raspolaganju cijelu palaču Vranyczany, riješio bi pitanje zgrade na Trgu žrtava fašizma koja godinama propada, a muzej bi dobio adekvatan prostor za rad, čime bi se i sama zgrada kao kulturno dobro sačuvala. HAZU nije imao mira dok nije izbacio studente, potom je ostavio zgradu da propada kako bi je sada, sa stanarima koji u njoj imaju privatne stanove, i kad joj je vrijednost dobrano umanjena, po poznatim načelima hrvatske privatizacije iznajmio za hotel. Kao što je emisiju o toj temi Silvana Menđušić zaključila riječima, parafraziram: u zgradi koja je služila odgoju hrvatskih intelektualaca i ponekog budućeg akademika, po viziji HAZU-a naši mladi ljudi radit će kao konobari i sobarice. Na stranu ovaj strašan primjer nedostatka poštovanja prema svojem narodu; riječ je o zgradi od 8000 četvornih metara koja je spomenik arhitekture kakvih u središtu Zagreba više nema. Pitam se nije li bolje da postane muzej, nego još jedan hotel ne bi li HAZU zaradio još koju kunu iznad 62,5 milijuna kuna koje godišnje, prema pisanju vašeg lista, dobiva iz proračuna. U konačnici, deklarirana je djelatnost HAZU-a podrška kulturnom razvoju, a ne iznajmljivanje nekretnina. Pitam se što bi na to rekao njihov osnivač Strossmayer, koji je sve poklonio svojem narodu i državi. Mnogi mi savjetuju da ne govorim previše o HAZU-u, ali vjerujem da je razina demokracije u našem društvu ipak tolika da možemo doprinijeti poboljšanju rada onih na pozicijama moći.”

Za kraj razgovora našeg sugovornika pitamo koji su mu planovi za budućnost. “Moj neposredni plan je dovršiti proces promjene imena iz Moderna galerija u Nacionalni Muzej moderne umjetnosti i tako zaključiti višedesetljetna nastojanja mojih prethodnika. Nadalje, ustrajno razvijati muzej kao nezavisnu krovnu instituciju dinamičnog i međunarodno relevantnog programa na području modernog likovnog stvaralaštva i svih izvedbenih oblika u kojima ono do danas traje i u kojima će trajati u budućnosti. I nadasve, u suradnji s osnivačem, Ministarstvom kulture, raditi na rješavanju svih problema o kojima sam do sada govorio”, apostrofira.

Kada smo najavljivali ovogodišnje izložbe, Branko Franceschi najavio je i poznatu umjetnicu Kiki Smith. Kako je uspio dogovoriti njezinu izložbu, pitamo ga. “Preko privatnih poznanstava, kako je kod nas jedino moguće dogovoriti gostovanje istinskih međunarodnih umjetničkih zvijezda. Mi umjetnike ne možemo pozivati kao muzej koji ima financijske sposobnosti da priredi izložbu na toj razini. Moramo pronaći umjetnike kojima je zanimljivo raditi na mjestima gdje nisu izlagali i gdje nisu poznati i uvjeriti ih da izlažu. Umjetnike koji će biti spremni prihvatiti razinu improvizacije koja je u kontekstu naših financijskih mogućnosti nužna i razumjeti da je iza naših nastojanja iskrena želja i ljubav prema umjetnosti. U ovom trenutku još ne znamo hoćemo li uspjeti zatvoriti financijsku konstrukciju, ali vjerujem da hoćemo”, opstimistično odgovara.

Nedostaje li nam, općenito, više izložbi stranih umjetnika ili na razini države nemamo novca za to? “Nedostaje nam i nemamo novca, ali uvijek možemo naći načina. To nam je i zadatak, ali ako već nema proračunskog novca, trebalo bi na državnoj razini razviti stimulativne okvire sponzorskog ulaganja u takve izložbene projekte. Bilo bi svima lakše. I s vremenom bismo se uključili u međunarodnu umjetničku scenu”, smatra Branko Franceschi. Na pitanje koji su mu najdraži strani umjetnici od onih koji su trenutačno na sceni, kaže da mu je to uvijek najteže pitanje, ali na kraju ipak nabraja: “Recimo, Nicole Eisenman, Luc Tuymans, Gerhard Richter, Rudolf Stingel, Anselm Keifer, Damien Hirst, Miroslaw Balka, Tony Cragg, Njideka Akunyili Crosby, Jeremy Deller i puno, puno drugih”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. veljača 2021 09:19